Danas je u
Francuskoj praznik. Jour d'armistice. Dan kad se kod Slavoluka
pobjede, Arc de Triomphe de l’Etoile odaje počast
žrtvama prvog svjetskog rata jer je na taj dan 1918.godine završio I.svj. rat. Osim govora predsjednika, svake godine bude
vojska te trubači.
Nije bio lijep dan, ali svejedno sam željela vidjeti ovaj događaj
jer je Arc de Triumph jedno od najdražih mi mjesta u Parizu, još uvijek nisam,
a želim vidjeti onaj prekrasan zalazak sunca u luku Slavoluka pobjede. Metro
stanica istog naziva je bila već gotovo svugdje zatvorena, a ja sam sasvim
slučajno odabrala baš izlaz koji je bio jedini otvoren, do mog izlaska iz njega.
Nisam znala gdje točno događanje je i gdje ću najbolje vidjeti samo zbivanje pa
samo okolo hodala i pokušavala pronaći „rupu među ljudima“, a k vragu, baš su
se sada odjednom svi ti Francuzi činili visoki, dok, kad tražim nekog lovera svi budu u mini pakiranju.
I
eto, stala sam pored nekog kamermana koji je više snimao ljude već samo
događanje, pa i mene te mi je dosadio pa sam se maknula, odlučila dublje ući u
mnoštvo te sam morala dati na pregled torbu, čule su se riječi Sarkozija.
Poneku sam i razumjela. I onda je bilo gotovo, ljudi su se počeli razilaziti, a
ja sam ostala tužna jer nisam vidjela Sarkozija ni izdaleka,
No odjednom,
počela je neka strka i shvatila sam da Sarkozy obilazi oko Slavoluka te da se
rukuje s ljudima, kako nisam bila baš uz ogradu, u prvm redovima, usrećih se nakratko jer ću dobiti barem kakvu takvu fotografiju, no skrenuo je u ulicu gdje
sam stajala ja i nekolicina ljudi te je hodao i hodao prema meni, a ja u šoku,
pružim ruku i rukujem s predsjednikom Republike Francuske, Nicolas Sarkozy, o
da.
Sad čekam vijesti da se vidim. Eh, da sam znala da će mi ovakav dan
biti, 11.11.2011., pa barem bIh se našminkala za kameru. Poslije ovoga sam se prošetala po
aveniji Champs- Elysees uz koju su ljudi stajali kako bi pozdravili
predsjednika koje je odlazio.
