Subota je bila big day. Dogovorila sam se sa Španjolkom i Brazilkom da idemo u shopping. Odnosno, Brazilka je morala pod hitno u shopping jer je ponijela odjeću samo za brazilske vruće dane, a ovdje nije tako. Istina, ovih dana još i je za haljinice, vestice, suknjice, a Francuskinje hrabro nose još i sandale, bih i ja da sam ih ponijela, ovako u svojim Conversicama malo odudaram, pa mi se valjda s razlogom na ulici i obraćaju s Hey girl…
U međuvremenu, ujutro mi je Irkinja poslala sms da gdje idem danas, objasnila sam joj no rekla je da nema pojma gdje se to nalazi pa me pitala da idem s njom do Gare du Nord, do njene obitelji po plaću kako bi si i ona mogla nešto kupiti. Pa što da ne, spontanost gotovo uvijek garantira provod. Stoga smo se našle u roku od pola sata, prohujale metroom, lijevo, desno, ova linija, ona linija. Wow, ona stvarno glumi više da je Parižanka nego što uistinu je. Za sada ne iritira, ali nije ni simpatično.
Naime, uvijek brzo hoda, izbjegava turistička mjesta (a konstantno je po njima), ne nosi hlačice kada je vruće (jer to je tako pariški ?!), obožava Pariz i slično.Putem mi je pričala o svojoj savršenoj host mami, koja je tamna, visoka, vitka, fancy odjevena, muž kako je elegantan, šarmantan, ali ne bi ona nikada ništa s njim imala, iz poštovanja prema host mami, a tek onda prema svom francuskom dečku kojeg sam joj spomenula da ga još uvijek ima, ali ja mogu s tatom biti, to nije problem. Pa hajde, jedva sam čekala da i njenu savršenu obitelj upoznam. I gledamo po restoranu, tražim markatnog muškarca s kojim bih nešto, možda za dvadeset godina željela..I nema ga. Samo plavi muškarac, francuske tipične visine (čitaj: patuljaste) te dolazi žena, visoka, ne baš vitka, sa prelijepom žutom torbom i mnoštvo uštrcanih bora koji uopće ne svjedoče o ljepote nikakve tridesetpetogodišnjakinje, ali u redu, oduševljenje moje prijateljice je impozantno.
Potom smo krenule do Tati, najjeftinijeg shopping centra koji postoji, u trećem arondismanu kod metro stanice Republique. Stigle smo sa zakašnjenjem od 15 minuta, ušle unutra, a unutra smrad, nekakav jeftini, baš smrad jeftine robe koja kao da je izašla iz tvornice guma. Čak nije bilo ni odjeće, samo kućne potrepštine, ima ih nekoliko po Parizu pa smo mi valjda pogriješile točan shopping centar. Nisam imala broj da bih pitala cure gdje su pa smo nakon još 15minuta odlučile poći u shopping meku prvog arondismana. Čim smo krenule, naišle smo na Španjolku koja nam je pokazala gdje možemo dobiti besplatno Coca Colu. Odlučile smo pričekati Brazilku jer je javila Španjolki na facebook da će kasniti jer nešto nije u redu s metro stanicom kod nje, pa dolazi busom, a što znači da može doći za pola sata ili dva. Čekale smo ju do 14h, a onda smo otišle u neku xy trgovinu da si Irkinja kupi što želi.
Hodala sam po trgovinama, pipkala odjeću, razgledavala materijale, cijene, pa novčanik svoj i tako puna dva sata dok ne primih poziv Brazilke. Kaže da je tamo, a nas nema. Pa naravno da nismo tamo, prije više od dva sata smo se trebale naći. I objasnim joj gdje da dođe, koju liniju treba uzeti itd. Po našoj računici, a i kako smo mi stigle, trebala je ovdje biti za 15 minuta. No nije došla niti za 45 pa smo mi otišle dalje, do H&M-a, tražeći restoran u koji nas je Irkinja htjela odvesti na ručak, kad eto opet poziva, Brazilka, evo nje u Châtelet – Les Halles, ma pobogu, zašto tamo, ja već odustajem, nervozna od traganja za njom, kad smo trebale samo shoppingirati, negdje nešto pojesti, popiti, slikati se, naći alfe, upisati broj u imenik....
Mobitel predajem u ruke Španjolki jer putokaznih poslova više ne želim imati i konačno, nakon još pola sata, nalazimo se u H&M-u s Brazilkom,i odlazimo u restoran u šestom arondismanu koji je rađen u stilu pedesetih godina, izgleda potpuno turistički, hrana američka, a red na ulici oko 10 metara. Ja ljuta jer nas je ta ista Irkinja s kave s piknika odvodila negdje jer je cafe too turistic, a sada nas dovodi u istu takvu turističku meku. Srećom, gužva je učinila svoje, pa smo sjele u Irski pub gdje smo upoznale nekoliko Iraca. Irkinji je bilo divota, Španjolka se strastveno ljubila, Brazilka nakon negodovanja zajašila po tequili, a ja... Ja sam zbrisala u grad. Bilo mi je predosadno provesti poslijepodne s dva Irca, jednim Britancem, koji je bio u Hrvatskoj šest mjeseci jer mu je tata rado u Puli, i naravno, što drugo, nego da je oduševljen Hrvatskom pa sam potražila utočište u nekom baru s live glazbom Lauren Hill. Krenula sam kući, kupila pivo i fine francuske kekse koji će mi nenormalno nedostajati u Hrvatskoj.
