Venecija i vožnja taksijem do Pariza

Krenula sam ujutro u 5.30 sa zagrebačkog autobusnog kolodvora prema Trstu, karta u jednom smjeru je 133kune, problema preko granice nije bilo premda smo dugo čekali, nije bila dosadna vožnja jer sam sasvim slučajno išla s maminom tetom dio puta. Stigli smo u Trst kasnije nego uobičajeno, u 10.45, odmah pored autobusnog nalazi se željeznički kolodvor. Opet gužva. Ali lijepo vrijeme (pojam meni lijepog vremena je vrućina za druge). Prolazeći kroz Trst i gledavši more koje tamo nije za kupanje, uhvatila me želja da provedem neko vrijeme u Trstu jer ove godine nisam bila na moru. Ionako sam curi koja me treba dočekati rekla da ću doći u Veneciju oko 23 h. No dvije teške torbe odvratile su me od te pomisli, a Talijani nisu bili skloni pričanju engleskog pa sam odlučila okušati sreću i poslati curi sms da ću doći ranije, sms urodio plodom. Kupila sam kartu za Mestre po cijeni od 10.50eura. U Italiji je obavezno kupljenu kartu još chekirati na automatu gdje se ispiše vrijeme polaska što ja uopće ne bih znala da nisam pričala sa ženom koja je također iz Zagreba putovala u Italiju. Ako se to ne napravi, kada dođe kondukter, plaća se kazna, iako, navodno, lijepe oči prolaze. Dok sam čekala popila sam talijanski capuccino i neuspješno pokušavala pronaći wifi mrežu. Vlak je bio udoban i pun turista. Obožavala sam govoriti grazie, grazie kad god bi mi netko nešto pomogao, dodao ili rekao. Baš su simpatični ti Talijani. 

Vožnja do Mestre je trajala malo manje od dva sata, a tamo me dočekala cura koju sam pronašla preko CS-a. Bilo mi je jako zabavno i lijepo jer je ona inače iz Hrvatske, a u Veneciji studira. Našle smo se po mnogo čemu, a pogotovo po jeftinoj cijeni Jegera kojeg po cijeni jednog u Hrvatskoj, dobiješ dva u Italiji. Navečer smo imale pravi trash party devedesetih hrvatske glazbene scene, a ostah i bez glasnica. Čak imamo snimljen video primjerak Oliverove pjesme “Ja u ljubav vjere nemam” koju sam poželjela otpjevati sjetivši se  dočeka Nove godine iz 2007. s prijateljicama kada smo sve dramatično doživljavale tu pjesmu nakon gubitka vjere u ljubav nakon par litara alkohola. Zabavile smo se tu večer, a ja sam samo potvrdila svoje misli i donijela definitivan zaključak, nema Talijana u mom životu,  nikada! Tek sam tu večer zapravo doživjela da je Venecija stvarno grad na vodi jer do tada, to je bilo za mene pusto slovo na papiru. 

Naš izlazak u Veneciji se sveo na vožnju po kanalima jer se sve zatvaralo ili zatvorilo do ponoći jer većina trgovina, kafića i klubova ne radi ili radi skraćeno ljeti. E pa sad mi se samo usudite žaliti na loš noćni život u Zagrebu, Talijani !

Tamošnji promet je odličan, busevi voze često, ono što je meni zanimljivo i privlačno je nekupovanje karata. Divota. Da nije bilo prijateljice, sigurno bih se nakupovala karata. Samo uđeš, sjedneš, ne moraš se zapravo ni pretvarati da si Talijan. Osjećala sam se domaće. U nedjelju me CS prijateljica poslala na bus za Marco Polo za koji sam gledala na Internetu prije polaska da se plaća 5eura, ali po njenim uputama, samo sam sjela i vozila se 40minuta do aerodroma. Na tom aerodromu gateovi se nalaze na katu što smo jedan Francuz i ja pronašli nakon nekog vremena. Taj Francuz se zaljepio za mene do kraja putovanja, a nije bio zanimljiv uopće. Dok sam čekala u redu, pridružio mi se tek tako, preskočio je hrpu drugih ljudi ipočeo pričati o svom jedrenju po Hrvatskoj. U avionu je sjeo ponovno pored mene te se ispričao ako smrdi, ali kad jedriš, više ti nije važno koliko si prljav niti mariš za smrad, tako on reče. Srećom, nije smrdio ili sam si ja suzila nosnice nesvjesno. Pravila sam se da spavam. Kasnio je let. 

Karta za autobus do Pariza se kupuje vani na blagajni, a ne kako piše na službenoj stranici, u autobusu, dođe 15eura i trajala je sat vremena.  Budući da Francuz živi u arondismanu blizu mog grada, pitao me da podijelimo taksi.  Pristah naivno, da bi mi on na kraju, u taksiju zahvalio što ću mu ja platiti taksi te da se moramo naći kako bi mi vratio novce jedan dan.. Vrisnula sam i rekla “Whattt?” I will not pay taxi for you!!” On me zbunjeno naivno gledao pa smo došli do rješenja da idemo prvo do bankomata i mene pa onda će on kući. Zamislite sljedeće, došli smo ispred moje kuće, on je otišao na bankomat i rekao da nema novaca. Jesam li spomenula da se pohvalio da je arhitekt, u kojem arondismanu živi, u kojem radi (sve luksuz do luksuza). Na kraju mu je obitelj kod koje ostajem platila taksi jer su se sažalili nad njime, a on je od srama ušao u taksi te mi nije rekao ni bok.

Inače, cijena od aerodroma do drugog kraja Pariza je ispala 23eura što stvarno nije puno obzirom da smo išli s jednog na drugi kraj Pariza.

Kako do Pariza ?

Prvo pitanje koje se nameće kada odlučite tamo uopće poći.  Možete na nekoliko načina. Auto stop, bicikl, autobus, auto su jedni od dužih načina. Postoji duži način ako idete i avionom. Jer ovisi od kud idete. Naime, od prošle godine, mjeseca studenoga stigao je  EasyJet te je letio svaki drugi dan Zagreb – Pariz. Na žalost, vidjela sam malo prije da se to promijenilo te da ove godine u zimskom rasporedu vozi samo jednom tjedno.Što se tiče cijena, između listopada i ožujka karte, povratne se mogu pronaći do 50 eura, letjeh i za 44 ! Eh, a kada krene sezona onda cijena karata seže i do divnih 270, koliko sam najskuplje pronašla jer sam morala putovati i u sezoni. Ako ipak volite luksuz, plaćenu hranu, rezervirana sjedala i slično, onda kupujete karte preko AirFrance ili Croatia Airlines. Najjeftinije što sam pronašla, a da sam kupila preko AF, bila je povratna karta u iznosu od 220eura. Jednom. I nikad više. Sad smo EasyJet i ja u ljubavnoj simbiozi i volim njihov narančasti logo.

Spomenuh autobus, karta u jednom smjeru ispadne 795kn. Ne znam zašto, ali sigurno bi postojao neki opravdani razlog da se odlučite na takvu vrstu putovanja koja bi trajala 21sat kao što sam ja namjeravala kako bih razgledavala okolicu, te ponijela brdo odjeće u pet različitih torbi. No ne, budimo praktični, odlučih naposljetku.

U okolici Pariza postoje tri aerodroma: Charles de Gaulle (CDG) koji se nalazi gore na SI Francuske, obično se s njega u Pariz putuje vlakom (TGV), nikada nisam, sreća za mene, loše za vas jer ne mogu prepričati iskustvo heh i upravo na CDG slijeće EJ iz Zagreba.. Drugi je Orly, koji je zapravo  najbliži Parizu, no do njega iz Zagreba EasyJetom ne možete doći, mogli biste iz Venecije. Što nije loše, jer ćete i nju posjetiti. I posljednji aerodrom(čić) je Beauvais, veličine zadarskog aerodroma, znači, mini – mini, za razliku od CDG-a. E upravo na taj aerodrom ja slijećem iz Vencije Ryanairom. Taj aerodrom je udaljen od prvog doticaja Pariza nekih sat vremena vožnje autobusom, odnosno oko 80km, karta u jednom smjeru dođe 15eura. Autobus dovozi do Porte Maillot.

E sad da se još malo vratimo na moj polazak..On naime neće biti samo dva sata brze vožnje od Plesa do CDG-a, o ne, ne, moj put je trajao punih 40sati. Više o samom putu u nastavku..

Legalno u Pariz

Kad sam počela istraživati mogućnosti odlaska u Francusku nisam mogla pronaći gotovo ništa. Tekli su mjeseci, ideje su stagnirale. Ne znam jezik, ne znam ljude, ne znam život, apsolutno ništa. Neke deje pobrah putem te sam odlučila da sada stvarno idem u Francusku, u Pariz. Odnosno u grad pored Pariza. 5 minuta metroom i voila, Paris ! Ovdje ću dijeliti savjete, prijedloge, vrlo rado se s nekima i naći, pokazati u praksi ono štu ću ovdje pisati. Pisat ću o tome kako sam otišla, kojim putem, gdje živim, kako se snalazim, što smjeram, kakv je Pariz, kave su Parižanke i Parižani, možda shvatiti kako znati kad prelaziš iz jednog arondismana u drugi, a da pored tebe ne hoda rođeni Parižanin.

Nisam nikada imala želju živjeti u Francuskoj. Ali nikada. Znala sam da želim negdje, ali ne tamo. Prvenstveno, taj jezik, pa tko će poloviti taj kineski ? Dogodi se malo ljubavi, skreneš s puta, odeš nekoliko puta, upišeš tečaj, nagovoriš prijateljicu da krene s tobom, odeš još jednom, prekineš vezu, ali odlučiš i dalje ići tamo. U ambasadi su mi rekli da idem na Sorbonne te da učim  francuski jezik, povijest i civilizaciju. To me nije zadovoljilo (citaj:preskup sport) pa sam na prijedlog prijateljice odlučila postati au pair. To su djevojke koja žive u obitelji, pomaže par sati u čuvanju djece te obavezno odlaze na tečaj francuskog jezika . Prvo sam stupila u kontakt s jednom agencijom iz Zagreba koji su mi predložili jednu hrvatsku obitelj što mi je savršeno odgovaralo. Dok sam donijela dokumente, a vjerujte mi, nije bilo lako ih pronaći premorila sam se. A onda sam imala što i čuti. Ta obitelj više nije bila u "igri", trebali su hitno nekoga i poslali su drugu curu umjesto mene što je dovoljno reklo o njihovoj "ozbiljnosti". Počela sam googlati te sam pronašla neke stranice na koje sam se registrirala  i tražila obitelj koja će usrećiti sebe i mene odabirom. U međuvemenu sam bila još jednom u Parizu te mi se tada prvi puta grad svidio više nego ikada do sada. Mora da je do vremena. Deset dana vrijeme je bilo savršeno. Sunce i malo vjetrića. Kući sam se vratila kao da sam bila na moru. Nedugo nakon registracije na jednoj od stranica, pojavila se moja host family koja živi u gradu Vincennes, grad koji sam baš željela. Dolazila je moja host mom u Hrvatsku deset puta poslovno pa mi se predstavila s Dobar dan. Jako simpatično. Komunicirali smo preko skypa.Odmah su mi se svidjeli, a veliki plus im je bio taj što žive upravo u gradu koji je bio moj broj jedan.

Taj dan, kada sam dogovorila ugrubo pojedinosti dolaska u Francusku, zvala me i  Mally iz Francuske kako bismo podijelile novosti. Ne smijem zaboraviti, dugujem joj večeru od zimus. Jele smo tada nešto pregrozno. Kako sam odlučila jesti, raditi, piti, činiti apsolutno sve na francuski, jela sam da nisam ni pitala što je to, već sam trpala na tanjur po izgledu hranu kako bih okusom osjetila što to je.. Pa ovaj.. Ne preporučam ! Riža, piletina, karamel, zeleni gorki žele i slično je bilo na mom tanjuru. Nikad više. 

Kontaktirala sam ambasadu da mi pošalju informacije o au pair, koji dokumenti su potrebni jer na njihovim stranicama podaci očito u ovom stoljeću nisu ažurirani o tome, nema napisanih na hrvatskom, a oni koji jesu na francuskom, ne mogu se otvoriti. Zamolili su me da pričekam dok se jedna od gospođa, koja se time bavi vrati s godišnjeg pa će mi odgovoriti. I zaista je bilo tako. Potrebno: ugovor potpisan od strane obitelji, mene, te francuskog odjela za zapošljavanje, moja diploma,(potvrda s fakulteta ili indeks), putovnica, dvije slike, te 723kn za vizu. Uzbuđenje raste.