Nedjelja je bio dan kad smo se mi, djevojke dogovorile za jedan piknik podno Eiffelovog tornja, iskreno, uopće me se taj toranj nije dojmio. Zaista, kao i Francuzima prije 122 godine, čini mi se samo kao hrpa željeza, doduše, zanimljivog oblika. Možete na njega ići pješke ili liftom. Ja sam išla prošle godine, do vrha i platila sam 11 eura. Kažu da postoje mjesta s kojih je ljepši pogled nego s Eiffelovog tornja. Gore je lijepo i pogled seže daleko, onima dobroga vida. Prijepodne je paduckala lijeno i zaigrano kiša, s nekim toplim kapima pod kojima poželiš provesti dan, ali ne želiš izgledati loše na prvom meetingu s djevojkama iz cijeloga svijeta. Mahom su to Amerikanke, Šveđanke i Njemice ove godine.
Irkinja i ja smo se našle na mojoj stanici, upotrijebila sam Navigo, godišnju kartu S. te sam s njom prolazila bez problema. U RER-u smo razgovarale o pikniku, onda nam se pridružila djevojka iz New Yorka, koja je čula naš razgovor, išla je na isti piknik pa smo zajedno nastavile put. Kasnile smo nekih sat vremena, no, kao što rekoh, Francuzi to rade. Napokon smo pronašle djevojke, ostalo ih je još nekolicina. Odmah sam pogledom ulovila Brazilku s kojom sam se često čula prije nego li smo se doista i upoznale. Koji kaos, ono što sam uspjela sa svima je napraviti Hi, i’m Kristina from Croatia, and you? I tako s njih petnaestak, kad sam od svega odustala jer više nisam znala ni kako se zove Irkinja, s kojom sam se već družila, niti Brazilkinja. Usput smo se dogovorile da odemo negdje na kavu gdje ćemo se moći bolje upoznati. Ne znam tko je predvodio grupu, no ta djevojka nas je odvela u sami centar turističke meke, a u mislima mi se topio novčanik. Srećom, Irkinja, kao Brazilka i Španjolka, nisu bile zainteresirane za takvo što pa smo lagano pozdravile djevojke i odlučile prošetati po gradu. Ono što je mene i dalje mučilo je bio promet. Pa taj RER, pa taj metro, pa ti busevi, pa ta presjedanja, pa te linije, pa ti brojevi, pa ti hodnici.. Uffff.
Ovog puta je Irkinja bila sa mnom, a kako ona ovdje živi već godinu dana, njoj je bilo lako prevoditi grupu. Nas četiri smo sjele vani, u Forum des Halles na sunce i upijale posljednje najavljivane zrake sunca. Irkinja nas je pokušavala uvjeriti da je ona najbjelje biće koje postoji (iako ti, naša Snjeguljice, za mene si najbljelja osoba koju poznajem i kojoj to najljepše pristaje uz onu dugu crnu kosu). Piknik zapravo nije bio piknik i u biti jedva čekam idući, zakazan dva tjedna poslije ovoga. Nismo se dugo zadržale u gradu jer sam željela navečer trčati sa S. po parku uz jezero što smo kasnije i učinile, ali nismo se dugo zadržale budući da je jedno od djece palo u jezero pokušavajući uhvatiti ribu rukama. Pametno.
Sljedeći post će se odnositi na grad u kojem živim, Vincennes, udaljen samo jednu stanicu od Pariza te ga mnogi zapravo i nazivaju Parizom.
