Techno parada Paris 2011

U subotu, 17.9. sam se probudila u 8 sati i još uvijek razmišljala da li da idem na Techno paradu. Techno nije glazba koju sam ikada slušala, niti su mi poznati ostali popratni elementi, ali, ovo je Pariz, ovo je događaj koji se odvija jednom godišnje i ovo je nešto što vjerojatno nikada ponovno neću doživjeti s osobama koje trenutno ovdje borave pa sam ustala iz kreveta, u međuvremenu se čula sa Španjolkom s kojom sam trebala na paradu, no ona je odustala, ma tko zna do kad je sinoć s onim Ircima ostala. Krenula sam sama, kasnila dva sata, nisam bila uopće sigurna gdje idem, ali glavno da se vozim. Morala sam doći prvo do Amerikanke koja živi blizu stanice Pigalle, ne baš sigurnog noćnog odredišta. Došla sam do stanice, hodala uokolo po brdašcima i uličicama te se gubila i pronalazila. Napokon sam pronašla ulaz, a pred njim Lauru  koja je također kasnila. Gore su me u stanu dočekali Amerikanci, Nicole, Henry, Joanna, ma u biti, nebitno za priču koja slijedi. Napravili smo klasični američki doručak, rekoše mi, slanina i jaja. Pohrlili na vino, tequilu, pivo (a pogodite tko), šampanjac... 

Kad smo dovoljno popili, čoporativno smo krenuli prema République, mjestu s kojeg je kretala parada. Neki su se i odjenuli u techno stilu, kao Joanna koja je jučer kupila zelene tajice, ciklama majicu, žuti šal, ma techno, nema druge ! U 13h smo bili tamo, slikali su nas sa svih strana, snimali, intervjuirali, pa smo zaključili da nam treba još alkohola, otišli smo do Monoprixa te napunili torbe Heinekenom i u gužvu. Parada u krug, tražimo kamion Bob Sinclaira, vrišti narod, vrištimo mi, grlimo se sa svima, pjevamo, mašemo s čim stižemo. Gubimo se i pronalazimo, teško je održati grupu na okupu, pogotovo među toliko tisuća ljudi. U jednom trenutku nas pozivaju na jedan od kamiona, kao VIP goste da plešemo s njima, na žalost, kako rekoh, teško je održati grupu na okupu pa tako samo nas četvero uspijeva popeti se na kamion. Nitko ništa ne priča gore, osobe obučene u bijelo daju nam bijela odjela, letke, pokazuju  kako da se obučemo, miču nam torbe, gase cigarete, bacaju alkohol, daju čepiće za uši.. 

Mi pomalo iznenađeni  harmoničnim pokretima obučenih u bijelo, skrušeno ih slušamo, obučemo se i počnemo mlatarati uglavnom rukama (kako na techno uopće plesati ?), smješkati se ljudima, mahati im, pozivati im da prate naš kamion.. Oni nas slikaju, dovikuju, upiru prstima na nas, ma kao da smo najveće svjetske zvijezde, tako smo se svi četvero osjećali i bili smo presretni. Parada se kretala do Place d’Italie, vrijeme je poslužilo, još smo planirali van navečer, ali umor je kod svih prevladao. Nakon tri sata energičnog iživljavanja čak  su se i redari čudili našoj snazi i volji, tražimo mjesto za zalogajiti. Tri dana poslije techno parade su me boljela leđa, trbušnjaci i ruke od plesanja. Nauživah se. Nadam se da ćete naći neki klipić nas na youtubu. Definitivno najbolji dnevni izlazak.

 A gdje je Jura? :)

A kako se ljubiš?

Za ponedjeljak sam imala mnogo planova. Najprije standardno, odvesti djecu u školu, vrtić. Dogovorila sam se s Poljakinjom, koja inače živi u New Yorku da se nađemo ispred škole u kojoj namjeravam učiti francuski. Ona prvo nije željela učiti francuski, ali je odlučila da ide, budući da svi idemo. 

Kad sam napokon pronašla ulicu, što mi je bilo teže jer nije točno uz metro stanicu već dalje, a ja, pametnjakovićka, već drugi tjedan hodam bez karte. Hajde, nije problem po metrou, ali kad tražiš neku uličicu, onda je. Napokon sam pronašla školu koja se nalazi u ulici  Boulevard Raspail . Škola je bila krcata budućih polaznica koje su uglavnom došle ili platiti školu ili pisati test predznanja. Ušla sam, promotrila atmosferu, djevojke, profesore i pokupila se. 

Odlučila sam da ću test pisati drugi puta. Nisam apolutno ništa ponovila, a primjetila sam da se prvo piše test te potom razgovara s profesorom. Sve su one olako pričale na francuskom što je poljulalo moje krhko znanje o francuskom jeziku te sam se posramila i izašla. Inače, Poljakinja je kasnila, a nije mi se dalo čekati ju jer je ionako poslije ove škole išla gledati drugu pa sam pojurila u H&M kupiti šal i nakit za kosu. To dvoje sam platila 8,95 eura. Onda sam si kupila i žute najlonke. Neka se nađe, 6,99 eura. U međuvremenu sam se čula s Irkinjom te smo se dogovorile da se nađemo, ali iz nekog čudnog razloga, mimoišle smo se, nismo se više kontaktirale, nego nakon jedno dva sata od dogovora, hey pa gdje si ti, a gdje si ti.. I to je to, ja sam već bila kući, zadovoljno trljala ruke svojom novom odjećm. Tijekom dana sam se čula sa Španjolkom koja me pozvala na pijanku s nekim curama. 

Našle smo se na stanici St.Mchele. Tamo se svi nalaze kad se trebaju negdje naći, St. Michele je u Parizu što je nalaženje u sat na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Dok sam čekala cure, prišao mi je neki dečko te sam ga se pokušala riješiti time što ne znam francuski pa se on lako prebacio na engleski. Ispričao mi je da je glazbenik, da svira gitaru, pokazao sliku gitare, da je inače iz St. Tropesa te je pokušavao pogoditi iz koje zemlje dolazim. Naravno da nije pogodio, inače, kad nekom kažem da sam iz Hrvatske, kaže, Ouu Kroejša, želim ići tamo, a onda se iznenade kad čuju da imamo more, planine, ravnice, struju, vodu. Khm, tko zna na koju oni Hrvatsku misle. I uglavnom, Monsieur se naljutio na mene jer nisam s njim željela pričati, pa sam mu rekla da sam dobar slušač na što mi je on odvratio, a kisser ? Ok, to je bio dovoljan signal da stisnem zelenu tipku na mobitelu kako bih pitala djevojke gdje su jer je ovaj postajao naporan. Poslije toga mi je rekao da sam sigurno Parižanka i da mu lažem jer samo one imau tako tužan izraz lica. Yes, uspijevam biti Francuskinja !

Kasnilo društvo pa smo oko 22 h krenuli prema Seini, s bocama vina i ja, standardno, s pivom. Ova je večer bila s mnogo Amerikanki, te je većina njih ovdje došla podučavati djecu engleski po nekom posebnom programu te si onda traže još dodatne poslove, poput babysiterica ili slično kako bi mogle preživjeti mjesec uz dovoljnu dozu promila. Morala sam ići oko ponoći kući, ne jer bih se u ponoć pojavila kod sata na Trgu bana Josipa Jelačića već zbog noćnih linija koje voze radnim danom do ponoć i trideset. Bilo je jako lijepo sjediti uz Seinu jer je bilo lijepo vrijeme, ne prehladno, potom  jer to čine i stotine drugih mladih, jer brodovi konstanto prolaze te nam ljudi s njih mašu i fotografiraju nas, a mi glumimo piece in the world.  Atmosfera idilična, treba iskoristiti ove posljednje tople pariške dane.

Pronaći se u Parizu bez tehnologije - moguće !

Subota je bila big day.  Dogovorila sam se sa Španjolkom i Brazilkom da idemo u shopping. Odnosno, Brazilka je morala pod hitno u shopping jer je ponijela odjeću samo za brazilske vruće dane, a ovdje nije tako. Istina, ovih dana još i je za haljinice, vestice, suknjice, a Francuskinje hrabro nose još i sandale, bih i ja da sam ih ponijela, ovako u svojim Conversicama malo odudaram, pa mi se valjda s razlogom na ulici i obraćaju s Hey girl…

U međuvremenu, ujutro mi je Irkinja poslala sms da gdje idem danas, objasnila sam joj no rekla je da nema pojma gdje se to nalazi  pa me pitala da idem s njom do Gare du Nord, do njene obitelji po plaću kako bi si i ona mogla nešto kupiti. Pa što da ne, spontanost gotovo uvijek garantira provod. Stoga smo se našle u roku od pola sata, prohujale metroom, lijevo, desno, ova linija, ona linija. Wow, ona stvarno glumi više da je Parižanka nego što uistinu je. Za sada ne iritira, ali nije ni simpatično.

Naime, uvijek brzo hoda, izbjegava turistička mjesta (a konstantno je po njima), ne nosi hlačice kada je vruće (jer to je tako pariški ?!),  obožava Pariz i slično.Putem mi je pričala o svojoj savršenoj host mami, koja je tamna, visoka, vitka, fancy odjevena, muž kako je elegantan, šarmantan, ali ne bi ona nikada ništa s njim imala, iz poštovanja prema host mami, a tek onda prema svom francuskom dečku kojeg sam joj spomenula da ga još uvijek ima, ali ja mogu s tatom biti, to nije problem. Pa hajde, jedva sam čekala da i njenu savršenu obitelj upoznam. I gledamo po restoranu, tražim markatnog muškarca s kojim bih nešto, možda za dvadeset godina željela..I nema ga. Samo plavi muškarac, francuske tipične visine (čitaj: patuljaste) te dolazi žena, visoka, ne baš vitka, sa prelijepom žutom torbom i  mnoštvo uštrcanih bora koji uopće ne svjedoče o ljepote nikakve tridesetpetogodišnjakinje, ali u redu, oduševljenje moje prijateljice je impozantno. 

Potom smo krenule do Tati, najjeftinijeg shopping centra koji postoji, u trećem arondismanu kod metro stanice Republique. Stigle smo sa zakašnjenjem od 15 minuta, ušle unutra, a unutra smrad, nekakav jeftini, baš smrad jeftine robe koja kao da je izašla iz tvornice guma. Čak nije bilo ni odjeće, samo kućne potrepštine, ima ih nekoliko po Parizu pa smo mi valjda pogriješile točan shopping centar. Nisam imala broj da bih pitala cure gdje su pa smo nakon još 15minuta odlučile poći u shopping meku prvog arondismana. Čim smo krenule, naišle smo na Španjolku koja nam je pokazala gdje možemo dobiti besplatno Coca Colu. Odlučile smo pričekati Brazilku jer je javila Španjolki na facebook da će kasniti jer nešto nije u redu s metro stanicom kod nje, pa dolazi busom, a što znači da može doći za pola sata ili dva. Čekale smo ju do 14h,  a onda smo otišle u neku xy trgovinu da si Irkinja kupi što želi. 

Hodala sam po trgovinama, pipkala odjeću, razgledavala materijale, cijene, pa novčanik svoj i tako puna dva sata dok ne primih poziv Brazilke. Kaže da je tamo, a nas nema. Pa naravno da nismo tamo, prije više od dva sata smo se trebale naći. I objasnim joj gdje da dođe, koju liniju treba uzeti itd. Po našoj računici, a i kako smo mi stigle, trebala je ovdje biti za 15 minuta. No nije došla niti za 45 pa smo mi otišle dalje, do H&M-a, tražeći restoran u koji nas je Irkinja htjela odvesti na ručak, kad eto opet poziva, Brazilka, evo nje u Châtelet – Les Halles, ma pobogu, zašto tamo, ja već odustajem, nervozna od traganja za njom, kad smo trebale samo shoppingirati, negdje nešto pojesti, popiti, slikati se, naći alfe, upisati broj u imenik....

Mobitel predajem u ruke Španjolki jer putokaznih poslova više ne želim imati i konačno, nakon još pola sata, nalazimo se u H&M-u s Brazilkom,i odlazimo u restoran u šestom arondismanu koji je rađen u stilu pedesetih godina, izgleda potpuno turistički, hrana američka, a red na ulici oko 10 metara. Ja ljuta jer nas je ta ista Irkinja s kave s piknika odvodila negdje jer je cafe too turistic, a sada nas dovodi u istu takvu turističku meku. Srećom, gužva je učinila svoje, pa smo sjele u Irski pub gdje smo upoznale nekoliko Iraca. Irkinji je bilo divota, Španjolka se strastveno ljubila, Brazilka nakon negodovanja zajašila po tequili, a ja... Ja sam zbrisala u grad. Bilo mi je predosadno provesti poslijepodne s dva Irca, jednim Britancem, koji je bio u Hrvatskoj šest mjeseci jer mu je tata rado u Puli, i naravno, što drugo, nego da je oduševljen Hrvatskom pa sam potražila utočište u nekom baru s live glazbom Lauren Hill. Krenula sam kući, kupila pivo i fine francuske kekse koji će mi nenormalno nedostajati u Hrvatskoj.

Arondisman prvi

Pariz ima dvadeset arondismana. Arondisman je kvart, okrug. Njihova veličina i sadržaj su različiti. Negdje postoji razlika između arondismana, da primjetiš kad ideš iz jednog u drugi, a  ponekad ne. Ja uglavnom još uvijek ne mogu razlikovati, osim ako me smjestite iz prvog u osamnaesti, eh, tu se razlika itekako osjeti. Inače, pored natpisa svake ulice piše koji je to arondisman. U Parizu čak i kada ne želite naići ili posjećivati  znamenitosti, to ne možete izbjeći jer su one posvuda, no neću puno o njima jer o njima ima mnogo informacija. 

Dogovorila sam se s jednom Njemicom da istražimo prvi arondisman.  Našle smo se u 11 sati, u redu, nešto kasnije jer je ona pogriješila stanicu, premda je uz sebe imala knjigu o Parizu,  plus plan grada, plus cijeli plan metroa, vozni red svih linija. Našle smo se, napokon, u Châtelet les Halles. Prošetale smo ulicama koje su prepune trgovina, od skupljih do jeftinijih, iako, ovo svakako nije arondisman u kojem se najskuplje može pronaći. Uglavnom su prihvatljive cijene. Forum des Halles je jedan ogroman centar na tri kata  u kojem se možete nahraniti, rekreirati (ima bazen), Sturbucks, znam da većinu to privlači, zatim mnoštvo trgovina, kažu da su neke od najpopularnijih Agatha, Bred, Caroll, Gap, Sephora, H&M, itd. itd.Ujedno, u sklopu tog centra je metro i RER.

Možete na više mjesta izaći van, a moje omiljeno je izlazak pred Crkvu Saint-Eustache.

U ulici Saint Honor, na koju izađete ako idete s druge strane se nalazi na desetke cafe barova jedan do drugoga. Nisam bila u njima, djeluju tako turistički pa ih izbjegavam, predpostavljam da su i skupi. Ono što mi se sviđa i zašto mogu hodati bez karte po gradu je to što su posvuda oznake i zaista ne razumijem kako bi se itko mogao izgubiti  ovome gradu. Nakon samo pola sata Njemica me napustila jer je morala hitno na ručak kući. Nije me to toliko rastužilo jer zapravo obožavam hodati ovim gradom bez cilja, samo upoznavajući ga, upijajući mirise, cestu, prometni kolaps, a s tako malo trubljenja. Ulazila sam u trgovine, shopping centre, Etam  (na šest katova !), Zara, H&M, Sephora, Pimkie,  te na desetke drugih, sve se to nalazi u jednoj ulici, Rue de Rivoli koja je pravi izbor za brzinski shopping... I da,  izlazila praznih ruku. 

Onda sam pronašla Yves Rocher. Zapravo sam svugdje tražila popust, a nigdje ga nije bilo, a kad tamo... Kupih labelo, dvoumila sam se koje boje te odlučih da ove jeseni nosim žuto pa takve boje bješe i moje labello, pa onda sjajilo, pa mlijeko za tijelo, pa kremu za ruke. I sve to bješe samo 10,03 eura. Inače bih prošla najmanje duplo skuplje, bila sam presretna. Sjećam se, zimus sam isto bila u jednom Yves Rocheru i prodavačica me pitala da li imam neku karticu (pretpostavljam), rekla sam joj da ne pričam francuski i tu je prestala sva naša komunikacija. Nadala sam se da će me ova pitati isto, ali i da ce me pitati da li ovdje živim jer želim imati njihovu karticu, no meni je bilo neugodno samoj se predstaviti kao stanovniku Pariza, na engleskom. Nekim ludim slučajem, očito sam joj izgledala dovoljno opušteno da je pomislila da ovdje živim pa me pitala ono što sam zamišljala, nisam mogla vjerovati, ona actually misli da ja ovdje živim. S ponosom sam ispunila kupon, predala ga, a ona mi je dala karticu i rekla da već idući puta mogu osvariti popust. 

Nešto malo poslije toga, zaustavio me dečko koji mi je udijelio letak s novootvorenim outletom u ulici pored obraćajući mi se na engleskom, hey girl, you can go here.. a ja sva iznenađena, zašto pobogu na engleskom, pa prodavačica iz YR-a me upravo pitala da li ovdje živim, a on mi se čak na engleskom obraća, požurila sam dalje, te me skoro pokupio auto (ništa čudno ovdje), a on je nastavio vikati za mnom Be careful dear !

Inače, kad sam išla u Pariz, malo sam se prošvercala i nisam kupila kartu, no, kada sam se vraćala, ipak sam otišla kupiti kartu, bila je 2,5 eura, vrijedi sat i pol i ne smijem RER-om u drugu zonu, što tada nisam znala. Ispred mene je bila Japanka koja me pitala da li znam gdje ona treba ići, kako se progura karta... A i ja sam prvi puta sve radila. Da, pomogla sam joj i ne, ne znam da li je stigla gdje je trebala. Ja jesam. :)

Vincennes

Vansen. Tako se čita. Grad u kojem sam bila prvi puta u svibnju i tada sam rekla Ovdje želim živjeti! I svi se grohotom nasmijaše. Zašto? Jednostavno, jer ovdje žive liječnici, pravnici, ekonomičari, uglavnom dobrostojeće obitelji, ovo je miran grad, obiteljski, ne tako prometan. A opet tako zanimljiv, tako blizu Parizu, pun znamenitosti, mjesta za opuštanje ili rekreiranje. Zanimljiv jer se u njemu odvije 800 događaja godišnje, tako blizu Parizu jer ga dijeli samo jedna stanica, a s moje ulice se vidi Eiffelov toranj, pun znamenitost kao Château de Vincennes, predivan dvorac iz 14 stoljeća, njegovu ljepotu potkrepljujem fotografijom, mjesto za opuštanje, samo jedno od njih može biti Parc floral de Paris ili rekreiranje uz jezero Daumesnil…

Bilo kako bilo, ne bih mjenjala ovaj grad za bilo koji arondisman u Parizu.

U Vincennes možete doći metroom ili RER-om, a nalazi se istočno od Pariza, najbliži aerodrom je Orly. 

Zanimljivost. Vraćam se jedno poslijepodne iz vrtića i čujem riječi na hrvatskom, ispred mene dvije starije gospođe, približim im se i usporim kako bih bila sigurna da to nije moja mašta i da mi već ne nedostaje hrvatski, ipak, I. dolazi za par dana pa ću moći pričati na hrvatskom s njom. Kako sam ih prisluškivala, uvjerim se da to zaista je hrvatski te im priđem i upitam Oprostite, od kud ste vi ?Jedna od njih odskoči sa svog mjesta, te me pogleda pomalo čudnim pogledom koji mi se učinio Vrapče? Možda se i njoj pričinlo da joj mašta radi. Ponovim pitanje sva oduševljena jer ovdje postoje Hrvati pa mi sram prelazi na neke druge buduće događaje, Oprostite, od kud ste vi ? I napokon, žene odgovoriše, iz Splita. Ispostavilo se da one ovdje žive, imaju obitelji i da su već dugo ovdje. Na žalost, nisam se mogla dulje zadržati s njima jer sam morala u školu. No, nadam se da ću simpatične gospođe ponovno sresti i da imaju neke sinove za mene.

 Sljedeći post će se odnositi  na moj prvi polusamostalni posjet Parizu od kako sam ovdje stigla.

Piknik prvi

Nedjelja je bio dan kad smo se mi, djevojke dogovorile za jedan piknik podno Eiffelovog tornja, iskreno, uopće me se taj toranj nije dojmio. Zaista, kao i Francuzima prije 122 godine, čini mi se samo kao hrpa željeza, doduše, zanimljivog oblika. Možete na njega ići pješke ili liftom. Ja sam išla prošle godine, do vrha i platila sam 11 eura. Kažu da postoje mjesta s kojih je ljepši pogled nego s Eiffelovog tornja. Gore je lijepo i pogled seže daleko, onima dobroga vida. Prijepodne je paduckala lijeno i zaigrano kiša, s nekim toplim kapima pod kojima poželiš provesti dan, ali ne želiš izgledati loše na prvom meetingu s djevojkama iz cijeloga svijeta. Mahom su to Amerikanke, Šveđanke i Njemice ove godine.

Irkinja i ja smo se našle na mojoj stanici, upotrijebila sam Navigo, godišnju kartu S. te sam s njom prolazila bez problema. U RER-u smo razgovarale o pikniku, onda nam se pridružila djevojka iz New Yorka, koja je čula naš razgovor, išla je na isti piknik pa smo zajedno nastavile put. Kasnile smo nekih sat vremena, no, kao što rekoh, Francuzi to rade. Napokon smo pronašle djevojke, ostalo ih je još nekolicina. Odmah sam pogledom ulovila Brazilku s kojom sam se često čula prije nego li smo se doista i upoznale. Koji kaos, ono što sam uspjela sa svima je napraviti Hi, i’m Kristina from Croatia, and you? I tako s njih petnaestak, kad sam od svega odustala jer više nisam znala ni kako se zove Irkinja, s kojom sam se već družila, niti Brazilkinja. Usput smo se dogovorile da odemo negdje na kavu gdje ćemo se moći bolje upoznati. Ne znam tko je predvodio grupu, no ta djevojka nas je odvela u sami centar turističke meke, a u mislima mi se topio novčanik. Srećom, Irkinja, kao Brazilka i Španjolka, nisu bile zainteresirane za takvo što pa smo lagano pozdravile djevojke  i odlučile prošetati po gradu. Ono što je mene i dalje mučilo je bio promet. Pa taj RER, pa taj metro, pa ti busevi, pa ta presjedanja, pa te linije, pa ti brojevi, pa ti hodnici.. Uffff.  

Ovog puta je Irkinja bila sa mnom, a kako ona ovdje živi već godinu dana, njoj je bilo lako prevoditi grupu. Nas četiri smo sjele vani, u Forum des Halles na sunce i upijale posljednje najavljivane zrake sunca. Irkinja nas je pokušavala uvjeriti da je ona najbjelje biće koje postoji (iako ti, naša Snjeguljice, za mene si najbljelja osoba koju poznajem i kojoj to najljepše pristaje uz onu dugu crnu kosu). Piknik zapravo nije bio piknik i u biti jedva čekam idući, zakazan dva tjedna poslije ovoga. Nismo se dugo zadržale u gradu jer sam željela navečer trčati sa S. po parku uz jezero što smo kasnije i učinile, ali nismo se dugo zadržale budući da je jedno od djece palo u jezero pokušavajući uhvatiti ribu rukama. Pametno.

Sljedeći post će se odnositi na grad u kojem živim, Vincennes, udaljen samo jednu stanicu od Pariza te ga mnogi zapravo i nazivaju Parizom.

Sve dolazi na svoje

Jedan dan sam  po kući tražila lozinku za bežični pristup Internetu te ju pronašla, voilà. Potom sam naučila bez trikova ili navigacije doći do kuće, do dvorca, do jednog jezera, do drugog jezera, do škole jedne, druge, do trgovine i sve se činilo lakšim.

A došao je i petak, kada su svi opušteniji te me obitelj odvela na večeru,  bila je to njihova dobrodošlica za mene, vodili su me u talijanski restoran u kojem nitko ništa francusko jeo nije. Uglavnom smo jeli pizzu. Tijekom večere, kad smo se opustili nakon par čašica ružičastog vina, S. me pozvala ujutro u teretanu, no kako joj nisam baš sklona, osim tri puta godišnje tijekom rujna, rekla sam u startu da ne dolazi u obzir, no onda mi je rekla da tamo radi jedan very nice guy i da zapravo zbog njega svi dolaze. E to mi je dalo za razmisliti do jutra. 

Ujutro, kad sam shvatila koliko sam malo stvari ponijela te da nemam opremu za teretanu, tužno sam rekla da ću iskoristii posljedenje najavljeni sunčani dan šetajući se okolo.Dan sam provela zaista prešetavajući grad uzduž i poprijeko te sam sad bila spremna otići večeras van, opiti se i vratiti nazad uspješno. Ono što mi je također zanimljivo na francuskim obiteljskim/prijateljskim okupljanjima je da svatko nešto korisno ponese, npr, u tu subotu su pozvali susjede na ručak pa su oni ponijeli pile, ovi svinjicu, oni salaticu itd., te su svi sve služili kao da svi žive u  jednoj kući,  uvijek djeluju tako sinkronizirano. Nitko ne pita a što ja mogu već svi rade nešto. A tako lijepo jedu. Polako, dugo, fino. Francuzi baš uživaju u hrani svim osjetilima. Vidim im u ustima dok žvaču komadić najobičnijeg grozda kako prelazi s jedne na drugu stranu, isprepliće se jezikom i kliže niz jednjak. I ne, ovo nije promatrano na primjerku nekog zgodnog alfa mužjaka !

Navečer se spustio pljusak, a ja sam imala dogovorenu svoju prvu pijanku s Irkinjom i njenim prijateljima. Ona živi blizu mene. Ako ne lutam, stignem pješke za 20 minuta ili RER-om jednu stanicu, 3 minute. Previše sam sjedila protekle dvije godine pa ovdje sada hodam. Na kraju, unatoč pljusku, krenula sam do nje uz zakašnjenje od sat vremena, inače, to nije ništa strašno jer Francuzi ionako svugdje kasne, čak  i kada kažu da inače nikada ne kasne, oni kasne, bilo da idu na avion, bilo da vode dijete prvi dan u školu.  Kako je kiša padala, grmljavina se čula, sjevanje mi obasjavalo put, društvo je odlučilo ne ići nigdje pa smo se opile samo Irkinja, Novozelanđanka i ja vinom i šampanjcem kupljenima u dućanu pored njene zgrade, npr., cijena  najjeftinijeg vina je bila 3eura. Zabavu nam je ometala samo Chelsey, pas Irkinje koja je tijekom našeg partija imala menstruaciju pa je Novozelanđanka gotovo padala u nesvijest, kad god bi vidjela krv na podu. Rekla mi je da ta mensturacija traje od 2 – 4 tjedna i javlja se dva puta godišnje. Prvo sam kriknula, ah, da sam barem pas..Ali onda.. 4 tjedna trajanja.. Ipak ne.

Party smo odlučile začiniti karaokama pa nam je gay par s trećeg kata došao reći da se stišamo, mislim da je problem u njima dvjema, moj glas je dovoljno dobar da mirno spavaju u kišnoj noći. A onda smo pustile jedan horor tijekom kojeg sam zaspala do, u 7 sam se probudila i tiho na prstima pokušala izaći iz stana, da ne probudim djevojke. Nisam znala da li je neugodnije izaći i ne reći bok ili probuditi ih i reći bok. Irkinja se probudila, srećom i polugola izašla iz sobe da me isprati. Akward moment. Padala je sitna kiša, i nije mi smetala. To mi se ovdje sviđa.

Teach me english

Moram se još malo vratiti na onog Francuza. Naime, u taksiju je izvukao ogromni fotoaparat, primjetila sam da svi Francuzi, putnici, kao, malo većeg avanturističkugo duha vuku sa sobom ogromne fotoaparate s prastarim filmovima, znate, one koje smo koristili prije petnaest godina, kako bi dokazali i pokazali svoju osobnost, pogotovo fotografirajući ljude dok nešto rade, neopaženo, jer su takve fotografije u povijesti polučile uspjehom. I da, tako je on izvukao taj svoj fotoaparat i želio me slikati, dok je sklapao fotoaparačinu, objašnjavao mi je, na vrlo lošem engleskom, ujedno ispričavajući se, da je na svom dvotjednom putovanju slikao sve osobe koje je upoznao, pa tako sada mora i mene.  Naravno da sam se usprotivila tome. Prvo, želio je da mu ja platim taksi (možda ima listu strankinja u notepadu koje je prevario na bilo kakav način, a ja sam poznata po tome da sam najugroženija kad me netko pokuša nasamariti, taj osjećaj je poguban za ljude oko mene), drugo, preblizu mi je sjedio u taksiju, a put traje već dugo (čitaj:žena sam), nije mi se čak ni sviđao, jer da je, pa i povezla bih ga na svoj račun ! Nije se mogao prestati čuditi mojem protivljenju jer su mu svi pristali pozirati, stvarno ne znam na koga je on to nailazio putem, galebove jadranske, govoreći im da će ove slike pokazivati francuskim starim curama, možda mačke govoreći im da su fotografije za bogate ruske milijardere ?

Poslao mi je email, da, da, razmjenili smo mailove. Prvo sam dobro morala razmisliti čiji je to mail jer sam ga smetnula s uma, jednostvno se nisam nadala da će mi ikada odgovoriti ili mi ponuditi vraćanje novaca. Ali, on se u tom mailu ispričao, rekao da je tek sada došao k sebi, pitao kako moj novi život te da ga je jako bilo sram tu večer te da želi da se vidimo kako bi mi vratio novce koje je posudio od mojih prijatelja. Još mu nisam odgovorila. Ni za eure ne idem trpiti tu dosadu. 

Ti Francuzi su inače vrlo otvoreni u pogledima na ženski spol. Naime, kad prolazim ulicom, oni se okreću, dobace, pa pitaju gdje se nalazi pošta, bolnica, ulazak u park, da, sve na francuskom i ja razumijem, jeste li ponosni na mene ? Rekli su mi već odavno da Francuzi općenito ne vole francuske žene dok im udvoravaju jer ih one promatraju kao da su pali s xy planete. Mi južnije djevojke ipak te udvaračke dosjetke dočekujemo opremljene osmjesima, poletnijim hodom, a ne budimo fake, one nam i laskaju, sve dok nisu vulgarne. Host mama mi je rekla da imaju nekog rođaka za mene, koji im nikada ne dolazi, a već je najavio dolazak na ručak, kad ja dođem, navodno mu je majka presretna jer će napokon progovorit engleski. To će me baš učiniti sretnom ! Još jedan na moj račun..

Bez Interneta i čokolade - suze

 Ispred kuće, čekaj malo, zar ja to reče kuće ? Hm, ispred vrata, uskih vrata sam stajala čudeći se gdje je ovdje kuća jer je pored tih vrata neki restorančić s desne strane, a s lijeve..pa ovaj, još nisam dokučila što, moram obratiti pozornost sutra. Ušli smo unutra, utipkavajći kod koji je povezan s adresom, vrata se otvorila, ispred dugačak, uski hodnik, s lijeve strane stubište za stanare zgrade, mi prođošmo kroz druga vrata, pa treća vrata i voila, unutra prekrasan vrt, pun drveća i cvijeća s mnogo ležaljki, onakvih kakve volim. A ležaljke znače meni mnogo, premda, nisam sigrna da ću ih ovdje mnogo koristiti budući da se sunce pojavljuje toliko često, kao u Hrvatskoj jači potres. A moj studio ? Bolje nego što sam očekivala. Nova kupaona, okičena ljubičastim detaljima soba, čak i laptop, tv, hrpa dvd-a, ali taaako hladno. Bio je to preveliki šok za mene, doći s 35 stupnjeva na 18 u razmaku od dva sata. Nisam znala od kud da počnem, s razgledavanjem, raspakiravanjem, tuširanjem, javljanjem prijateljima da sam stigla sretno..? I onda sam se samo bacila na krevet.

Ujutro su se svi ponašali kao da sam tamo već mjesecima. Nisam znala gdje da stanem, kamo da se pomaknem, na kojem jeziku da pričam, gdje da gledam. Znamo svi da sam ja bez jezika kad upoznam više od jednog čovjeka u živo. Nije bilo drugačije ni ovaj puta. Nije da nisam zamišljala ovo jutro u potpuno drugačijem tonu. Da sam si ponijela onog Jegera od subote, sigurno bih bila pričljivija !

Otišle smo S. i ja do Monoprixa, čula sam da je to, kao jeftina trgovina i uglavnom se obični shopping obavlja upravo tamo. S. mi je rekla da si uzmem sve što mi treba i što sam zaboravila, ljubazno, ali ja se još nisam ni raspakirala, tako da mi je teško bilo za reći što sam zaboravila, ali sigurno svašta. U Monoprixu se zaista može sve naći, od odjeće, kozmetike preko hrane za životinje do one za ljude. Da, ja spadam u ljude, ako se pitate ! U međuvremenu smo se dogovorile da mi se oni obraćaju na francuskom, jer ako počnemo na engleskom, nastavit ćemo jer će nam ući u naviku i neću ništa naučiti. Moram priznati da sam već navečer požalila za tom rečenicom. (tužni uzdah)

Prvi dan sam se osjećala kao duh. Svi su nešto radili, pričali, hodali, a ja nisam znala što da radim već sam ih samo slijedila i pokušavala slušati i nešto reći, ali bezuspješno. Poslijepodne sam išla do škola za djecu, pokušavajući upamtiti put što mi je donekle i uspjelo.

Najgore mi je bilo to, što osim što nisam znala što smijem (a smijem sve), što ne, što rade oni, tko, koliko, te to što nisam imala mogućnost koristiti svoj laptop. Mogućnosti nije bilo jer oni nisu znali svoju lozinku za bežični Internet. Na njemu mi je sve, fotografije, tekstovi za blog, videi, zabilježene omiljene stranice i ostalo. Ipak, kao i sve ostalo, najljepše je upravo ono što ti imaš i što je tvoje, a tuđe dvorište je za povremenu upotrebu, čisto za malo cirkusa u životu. Kako sam u Veneciji potvrdila misao da nema Talijana u mom životu, ovdje sam potvrdila neke druge ovisnosti. Zezali su me u Hrvatskoj da je laptop moj najbolji prijatelj jer je to bila prva stvar koju sam ujutro i navečer palila/gasila, s kojom sam jela i išla se tuširati. Druga ovisnost je čokolada. Ja ne mogu bez čokolade i Interneta (ima li takva grupa za odvikavanje ?). 

Navečer sam došla u svoje “odaje” i blesavo gledala u laptop koji ne mogu koristit. Obuzela me tuga i misli što je meni ovo trebalo. Brzo sam se sabrala, sjetivši se osobe koja mi je nedavno rekla da kad je došla u drugu  državu, na sličan način kao ja, počela je plakati dan i noć, četiri dana bez prestanka jer se nije mogla načuditi svojoj blesavosti da se odvaži na studiranje u inozemstvu, a danas je presretna što je to bilo upravo tako i nikako drugačije. Stoga sam stisnula zube i ja, pustila jednu suzu, zaboravila na vas u Hrvatskoj  i utonula u san.

Venecija i vožnja taksijem do Pariza

Krenula sam ujutro u 5.30 sa zagrebačkog autobusnog kolodvora prema Trstu, karta u jednom smjeru je 133kune, problema preko granice nije bilo premda smo dugo čekali, nije bila dosadna vožnja jer sam sasvim slučajno išla s maminom tetom dio puta. Stigli smo u Trst kasnije nego uobičajeno, u 10.45, odmah pored autobusnog nalazi se željeznički kolodvor. Opet gužva. Ali lijepo vrijeme (pojam meni lijepog vremena je vrućina za druge). Prolazeći kroz Trst i gledavši more koje tamo nije za kupanje, uhvatila me želja da provedem neko vrijeme u Trstu jer ove godine nisam bila na moru. Ionako sam curi koja me treba dočekati rekla da ću doći u Veneciju oko 23 h. No dvije teške torbe odvratile su me od te pomisli, a Talijani nisu bili skloni pričanju engleskog pa sam odlučila okušati sreću i poslati curi sms da ću doći ranije, sms urodio plodom. Kupila sam kartu za Mestre po cijeni od 10.50eura. U Italiji je obavezno kupljenu kartu još chekirati na automatu gdje se ispiše vrijeme polaska što ja uopće ne bih znala da nisam pričala sa ženom koja je također iz Zagreba putovala u Italiju. Ako se to ne napravi, kada dođe kondukter, plaća se kazna, iako, navodno, lijepe oči prolaze. Dok sam čekala popila sam talijanski capuccino i neuspješno pokušavala pronaći wifi mrežu. Vlak je bio udoban i pun turista. Obožavala sam govoriti grazie, grazie kad god bi mi netko nešto pomogao, dodao ili rekao. Baš su simpatični ti Talijani. 

Vožnja do Mestre je trajala malo manje od dva sata, a tamo me dočekala cura koju sam pronašla preko CS-a. Bilo mi je jako zabavno i lijepo jer je ona inače iz Hrvatske, a u Veneciji studira. Našle smo se po mnogo čemu, a pogotovo po jeftinoj cijeni Jegera kojeg po cijeni jednog u Hrvatskoj, dobiješ dva u Italiji. Navečer smo imale pravi trash party devedesetih hrvatske glazbene scene, a ostah i bez glasnica. Čak imamo snimljen video primjerak Oliverove pjesme “Ja u ljubav vjere nemam” koju sam poželjela otpjevati sjetivši se  dočeka Nove godine iz 2007. s prijateljicama kada smo sve dramatično doživljavale tu pjesmu nakon gubitka vjere u ljubav nakon par litara alkohola. Zabavile smo se tu večer, a ja sam samo potvrdila svoje misli i donijela definitivan zaključak, nema Talijana u mom životu,  nikada! Tek sam tu večer zapravo doživjela da je Venecija stvarno grad na vodi jer do tada, to je bilo za mene pusto slovo na papiru. 

Naš izlazak u Veneciji se sveo na vožnju po kanalima jer se sve zatvaralo ili zatvorilo do ponoći jer većina trgovina, kafića i klubova ne radi ili radi skraćeno ljeti. E pa sad mi se samo usudite žaliti na loš noćni život u Zagrebu, Talijani !

Tamošnji promet je odličan, busevi voze često, ono što je meni zanimljivo i privlačno je nekupovanje karata. Divota. Da nije bilo prijateljice, sigurno bih se nakupovala karata. Samo uđeš, sjedneš, ne moraš se zapravo ni pretvarati da si Talijan. Osjećala sam se domaće. U nedjelju me CS prijateljica poslala na bus za Marco Polo za koji sam gledala na Internetu prije polaska da se plaća 5eura, ali po njenim uputama, samo sam sjela i vozila se 40minuta do aerodroma. Na tom aerodromu gateovi se nalaze na katu što smo jedan Francuz i ja pronašli nakon nekog vremena. Taj Francuz se zaljepio za mene do kraja putovanja, a nije bio zanimljiv uopće. Dok sam čekala u redu, pridružio mi se tek tako, preskočio je hrpu drugih ljudi ipočeo pričati o svom jedrenju po Hrvatskoj. U avionu je sjeo ponovno pored mene te se ispričao ako smrdi, ali kad jedriš, više ti nije važno koliko si prljav niti mariš za smrad, tako on reče. Srećom, nije smrdio ili sam si ja suzila nosnice nesvjesno. Pravila sam se da spavam. Kasnio je let. 

Karta za autobus do Pariza se kupuje vani na blagajni, a ne kako piše na službenoj stranici, u autobusu, dođe 15eura i trajala je sat vremena.  Budući da Francuz živi u arondismanu blizu mog grada, pitao me da podijelimo taksi.  Pristah naivno, da bi mi on na kraju, u taksiju zahvalio što ću mu ja platiti taksi te da se moramo naći kako bi mi vratio novce jedan dan.. Vrisnula sam i rekla “Whattt?” I will not pay taxi for you!!” On me zbunjeno naivno gledao pa smo došli do rješenja da idemo prvo do bankomata i mene pa onda će on kući. Zamislite sljedeće, došli smo ispred moje kuće, on je otišao na bankomat i rekao da nema novaca. Jesam li spomenula da se pohvalio da je arhitekt, u kojem arondismanu živi, u kojem radi (sve luksuz do luksuza). Na kraju mu je obitelj kod koje ostajem platila taksi jer su se sažalili nad njime, a on je od srama ušao u taksi te mi nije rekao ni bok.

Inače, cijena od aerodroma do drugog kraja Pariza je ispala 23eura što stvarno nije puno obzirom da smo išli s jednog na drugi kraj Pariza.

Kako do Pariza ?

Prvo pitanje koje se nameće kada odlučite tamo uopće poći.  Možete na nekoliko načina. Auto stop, bicikl, autobus, auto su jedni od dužih načina. Postoji duži način ako idete i avionom. Jer ovisi od kud idete. Naime, od prošle godine, mjeseca studenoga stigao je  EasyJet te je letio svaki drugi dan Zagreb – Pariz. Na žalost, vidjela sam malo prije da se to promijenilo te da ove godine u zimskom rasporedu vozi samo jednom tjedno.Što se tiče cijena, između listopada i ožujka karte, povratne se mogu pronaći do 50 eura, letjeh i za 44 ! Eh, a kada krene sezona onda cijena karata seže i do divnih 270, koliko sam najskuplje pronašla jer sam morala putovati i u sezoni. Ako ipak volite luksuz, plaćenu hranu, rezervirana sjedala i slično, onda kupujete karte preko AirFrance ili Croatia Airlines. Najjeftinije što sam pronašla, a da sam kupila preko AF, bila je povratna karta u iznosu od 220eura. Jednom. I nikad više. Sad smo EasyJet i ja u ljubavnoj simbiozi i volim njihov narančasti logo.

Spomenuh autobus, karta u jednom smjeru ispadne 795kn. Ne znam zašto, ali sigurno bi postojao neki opravdani razlog da se odlučite na takvu vrstu putovanja koja bi trajala 21sat kao što sam ja namjeravala kako bih razgledavala okolicu, te ponijela brdo odjeće u pet različitih torbi. No ne, budimo praktični, odlučih naposljetku.

U okolici Pariza postoje tri aerodroma: Charles de Gaulle (CDG) koji se nalazi gore na SI Francuske, obično se s njega u Pariz putuje vlakom (TGV), nikada nisam, sreća za mene, loše za vas jer ne mogu prepričati iskustvo heh i upravo na CDG slijeće EJ iz Zagreba.. Drugi je Orly, koji je zapravo  najbliži Parizu, no do njega iz Zagreba EasyJetom ne možete doći, mogli biste iz Venecije. Što nije loše, jer ćete i nju posjetiti. I posljednji aerodrom(čić) je Beauvais, veličine zadarskog aerodroma, znači, mini – mini, za razliku od CDG-a. E upravo na taj aerodrom ja slijećem iz Vencije Ryanairom. Taj aerodrom je udaljen od prvog doticaja Pariza nekih sat vremena vožnje autobusom, odnosno oko 80km, karta u jednom smjeru dođe 15eura. Autobus dovozi do Porte Maillot.

E sad da se još malo vratimo na moj polazak..On naime neće biti samo dva sata brze vožnje od Plesa do CDG-a, o ne, ne, moj put je trajao punih 40sati. Više o samom putu u nastavku..

Legalno u Pariz

Kad sam počela istraživati mogućnosti odlaska u Francusku nisam mogla pronaći gotovo ništa. Tekli su mjeseci, ideje su stagnirale. Ne znam jezik, ne znam ljude, ne znam život, apsolutno ništa. Neke deje pobrah putem te sam odlučila da sada stvarno idem u Francusku, u Pariz. Odnosno u grad pored Pariza. 5 minuta metroom i voila, Paris ! Ovdje ću dijeliti savjete, prijedloge, vrlo rado se s nekima i naći, pokazati u praksi ono štu ću ovdje pisati. Pisat ću o tome kako sam otišla, kojim putem, gdje živim, kako se snalazim, što smjeram, kakv je Pariz, kave su Parižanke i Parižani, možda shvatiti kako znati kad prelaziš iz jednog arondismana u drugi, a da pored tebe ne hoda rođeni Parižanin.

Nisam nikada imala želju živjeti u Francuskoj. Ali nikada. Znala sam da želim negdje, ali ne tamo. Prvenstveno, taj jezik, pa tko će poloviti taj kineski ? Dogodi se malo ljubavi, skreneš s puta, odeš nekoliko puta, upišeš tečaj, nagovoriš prijateljicu da krene s tobom, odeš još jednom, prekineš vezu, ali odlučiš i dalje ići tamo. U ambasadi su mi rekli da idem na Sorbonne te da učim  francuski jezik, povijest i civilizaciju. To me nije zadovoljilo (citaj:preskup sport) pa sam na prijedlog prijateljice odlučila postati au pair. To su djevojke koja žive u obitelji, pomaže par sati u čuvanju djece te obavezno odlaze na tečaj francuskog jezika . Prvo sam stupila u kontakt s jednom agencijom iz Zagreba koji su mi predložili jednu hrvatsku obitelj što mi je savršeno odgovaralo. Dok sam donijela dokumente, a vjerujte mi, nije bilo lako ih pronaći premorila sam se. A onda sam imala što i čuti. Ta obitelj više nije bila u "igri", trebali su hitno nekoga i poslali su drugu curu umjesto mene što je dovoljno reklo o njihovoj "ozbiljnosti". Počela sam googlati te sam pronašla neke stranice na koje sam se registrirala  i tražila obitelj koja će usrećiti sebe i mene odabirom. U međuvemenu sam bila još jednom u Parizu te mi se tada prvi puta grad svidio više nego ikada do sada. Mora da je do vremena. Deset dana vrijeme je bilo savršeno. Sunce i malo vjetrića. Kući sam se vratila kao da sam bila na moru. Nedugo nakon registracije na jednoj od stranica, pojavila se moja host family koja živi u gradu Vincennes, grad koji sam baš željela. Dolazila je moja host mom u Hrvatsku deset puta poslovno pa mi se predstavila s Dobar dan. Jako simpatično. Komunicirali smo preko skypa.Odmah su mi se svidjeli, a veliki plus im je bio taj što žive upravo u gradu koji je bio moj broj jedan.

Taj dan, kada sam dogovorila ugrubo pojedinosti dolaska u Francusku, zvala me i  Mally iz Francuske kako bismo podijelile novosti. Ne smijem zaboraviti, dugujem joj večeru od zimus. Jele smo tada nešto pregrozno. Kako sam odlučila jesti, raditi, piti, činiti apsolutno sve na francuski, jela sam da nisam ni pitala što je to, već sam trpala na tanjur po izgledu hranu kako bih okusom osjetila što to je.. Pa ovaj.. Ne preporučam ! Riža, piletina, karamel, zeleni gorki žele i slično je bilo na mom tanjuru. Nikad više. 

Kontaktirala sam ambasadu da mi pošalju informacije o au pair, koji dokumenti su potrebni jer na njihovim stranicama podaci očito u ovom stoljeću nisu ažurirani o tome, nema napisanih na hrvatskom, a oni koji jesu na francuskom, ne mogu se otvoriti. Zamolili su me da pričekam dok se jedna od gospođa, koja se time bavi vrati s godišnjeg pa će mi odgovoriti. I zaista je bilo tako. Potrebno: ugovor potpisan od strane obitelji, mene, te francuskog odjela za zapošljavanje, moja diploma,(potvrda s fakulteta ili indeks), putovnica, dvije slike, te 723kn za vizu. Uzbuđenje raste.