U subotu, 17.9. sam se probudila u 8 sati i još uvijek razmišljala da li da idem na Techno paradu. Techno nije glazba koju sam ikada slušala, niti su mi poznati ostali popratni elementi, ali, ovo je Pariz, ovo je događaj koji se odvija jednom godišnje i ovo je nešto što vjerojatno nikada ponovno neću doživjeti s osobama koje trenutno ovdje borave pa sam ustala iz kreveta, u međuvremenu se čula sa Španjolkom s kojom sam trebala na paradu, no ona je odustala, ma tko zna do kad je sinoć s onim Ircima ostala. Krenula sam sama, kasnila dva sata, nisam bila uopće sigurna gdje idem, ali glavno da se vozim. Morala sam doći prvo do Amerikanke koja živi blizu stanice Pigalle, ne baš sigurnog noćnog odredišta. Došla sam do stanice, hodala uokolo po brdašcima i uličicama te se gubila i pronalazila. Napokon sam pronašla ulaz, a pred njim Lauru koja je također kasnila. Gore su me u stanu dočekali Amerikanci, Nicole, Henry, Joanna, ma u biti, nebitno za priču koja slijedi. Napravili smo klasični američki doručak, rekoše mi, slanina i jaja. Pohrlili na vino, tequilu, pivo (a pogodite tko), šampanjac...
Kad smo dovoljno popili, čoporativno smo krenuli prema République, mjestu s kojeg je kretala parada. Neki su se i odjenuli u techno stilu, kao Joanna koja je jučer kupila zelene tajice, ciklama majicu, žuti šal, ma techno, nema druge ! U 13h smo bili tamo, slikali su nas sa svih strana, snimali, intervjuirali, pa smo zaključili da nam treba još alkohola, otišli smo do Monoprixa te napunili torbe Heinekenom i u gužvu. Parada u krug, tražimo kamion Bob Sinclaira, vrišti narod, vrištimo mi, grlimo se sa svima, pjevamo, mašemo s čim stižemo. Gubimo se i pronalazimo, teško je održati grupu na okupu, pogotovo među toliko tisuća ljudi. U jednom trenutku nas pozivaju na jedan od kamiona, kao VIP goste da plešemo s njima, na žalost, kako rekoh, teško je održati grupu na okupu pa tako samo nas četvero uspijeva popeti se na kamion. Nitko ništa ne priča gore, osobe obučene u bijelo daju nam bijela odjela, letke, pokazuju kako da se obučemo, miču nam torbe, gase cigarete, bacaju alkohol, daju čepiće za uši..
Mi pomalo iznenađeni harmoničnim pokretima obučenih u bijelo, skrušeno ih slušamo, obučemo se i počnemo mlatarati uglavnom rukama (kako na techno uopće plesati ?), smješkati se ljudima, mahati im, pozivati im da prate naš kamion.. Oni nas slikaju, dovikuju, upiru prstima na nas, ma kao da smo najveće svjetske zvijezde, tako smo se svi četvero osjećali i bili smo presretni. Parada se kretala do Place d’Italie, vrijeme je poslužilo, još smo planirali van navečer, ali umor je kod svih prevladao. Nakon tri sata energičnog iživljavanja čak su se i redari čudili našoj snazi i volji, tražimo mjesto za zalogajiti. Tri dana poslije techno parade su me boljela leđa, trbušnjaci i ruke od plesanja. Nauživah se. Nadam se da ćete naći neki klipić nas na youtubu. Definitivno najbolji dnevni izlazak.
A gdje je Jura? :)
Kad smo dovoljno popili, čoporativno smo krenuli prema République, mjestu s kojeg je kretala parada. Neki su se i odjenuli u techno stilu, kao Joanna koja je jučer kupila zelene tajice, ciklama majicu, žuti šal, ma techno, nema druge ! U 13h smo bili tamo, slikali su nas sa svih strana, snimali, intervjuirali, pa smo zaključili da nam treba još alkohola, otišli smo do Monoprixa te napunili torbe Heinekenom i u gužvu. Parada u krug, tražimo kamion Bob Sinclaira, vrišti narod, vrištimo mi, grlimo se sa svima, pjevamo, mašemo s čim stižemo. Gubimo se i pronalazimo, teško je održati grupu na okupu, pogotovo među toliko tisuća ljudi. U jednom trenutku nas pozivaju na jedan od kamiona, kao VIP goste da plešemo s njima, na žalost, kako rekoh, teško je održati grupu na okupu pa tako samo nas četvero uspijeva popeti se na kamion. Nitko ništa ne priča gore, osobe obučene u bijelo daju nam bijela odjela, letke, pokazuju kako da se obučemo, miču nam torbe, gase cigarete, bacaju alkohol, daju čepiće za uši..
Mi pomalo iznenađeni harmoničnim pokretima obučenih u bijelo, skrušeno ih slušamo, obučemo se i počnemo mlatarati uglavnom rukama (kako na techno uopće plesati ?), smješkati se ljudima, mahati im, pozivati im da prate naš kamion.. Oni nas slikaju, dovikuju, upiru prstima na nas, ma kao da smo najveće svjetske zvijezde, tako smo se svi četvero osjećali i bili smo presretni. Parada se kretala do Place d’Italie, vrijeme je poslužilo, još smo planirali van navečer, ali umor je kod svih prevladao. Nakon tri sata energičnog iživljavanja čak su se i redari čudili našoj snazi i volji, tražimo mjesto za zalogajiti. Tri dana poslije techno parade su me boljela leđa, trbušnjaci i ruke od plesanja. Nauživah se. Nadam se da ćete naći neki klipić nas na youtubu. Definitivno najbolji dnevni izlazak.
