Heritage day bude jednom godišnje, uvijek u rujnu, tijekom vikenda kada je moguć ulaz u mnoge muzeje, povijesne zgrade i duge znamenitosti koje su inače zatvorene za javnost. Jako sam željela ući u Palais de l'Élysée i to je zapravo jedino bilo što sam željela posjetiti taj dan.
Te nedjelje sam se dogovorila naći s drugom Hrvaticom koja je stigla na isti način kao i ja u Pariz. Zamo se već od prije što nam samo olakšava kominikaciju i razumijevanje bilo kakvih nedaća. Jako sam se brinula i potrudila da stignem na vrijeme jer sam vjerovala da mi I. neće baš tako lako oprostiti kašnjenje. Krenule smo prema Palais de l'Élysée (Elizejska palača) gdje živi predsjednik. Kako smo se približavale, red je bio sve dulji i dulji, ne znam točno koliko, ali dovoljno da smo odustale od hodanja do kraja reda, a nisam vidjela ni da se pomicao dok smo hodale prema kraju.
Možda iduće godine, doći ću u 7 ujutro i s par vrećica kroasana! Nismo imale vremena čekati jer se odvijao u neposrednoj blizini nas drugi piknik od kad stigoh u Pariz. Za promjenu, stigla sam na vrijeme i tamo, no, očekivano, drugi nisu. I. se čudila mojoj odjevnoj kombinaciji, odnosno majici kratkih rukava i laganoj vestici dok je ona hodala u odjeći od četiri sloja. Vrijeme je bilo čudno, par minuta sunca, par minuta bijelih oblaka, pa sivih pa red kiše i tako do unedogled. Prepoznah Njemicu od prije nekoliko tjedana, te smo s njom pojurile u obližnji McDonalds jer je kiša počela padati sve jače. Nakon nekog vremena pridružila nam se i Makedonka. Saznala sam kasnije da su druge djevojke došle na piknik, ali oko 17 sati.
Teško je s jednom osobom zabaviti se, koju ne poznaješ dovoljno da možeš pričati što želis, da budeš spreman toliko se opiti, a da te ta osoba sigurno dovede do tvog kreveta te ovim putem zahvaljuem svim prijateljima koji su to učinili jednom ili više puta za mene.
Imala sam nekoliko dogovora i tako je svaki dan što je jako lijepo jer mogu birati. Izbor znači slobodu. Jedne su se nalazile na metro stanici Oberkampf gdje silno želim otići, ali mi je ta linija poprilično komplicirana budući da ne namjeravam ostati do jutra već samo otići na pićence jer je vikend naporan. Stigla sam ranije, inače, kad se nalazim samo s jednom osobom, budem točna, tek toliko. Kako sam imala vremena, odlučila sam se prošetati uličicama, iz svake od njih dopirala je gitara te bolji ili lošiji glasovi, ali poznate pjesme. Ispred fontane St. Michele plesala je skupina crnaca uz afričke melodije, preko ceste, svirao je Francuz, više komičar nego pjevač jer nas je zabavljao svojim pitanjima, nuđenjima da pjevamo s njim, pričajući o politici., zapravo repertoar mu se sastojao od Imagine i No woman no cry pa dosjetka, pa politika i onda opet Imagine, No woman no cry.
Španjolka i ja odlučile smo posjetiti naš dobro znani stari irski pub koji je uvečer izmiješan raznim nacijama, a ne kao u rano poslijepodne samo Ircima kojima je pivo poslije posla kao voda. Šarmirao nas je Amerikanac te smo odjednom, zaista se ne sjećam kako, upoznale Irca, a pošto sam željela i dalje biti šarmirana od strane Amerikanca, rekla sam mu da nam dovede Amerikanca za stol jer trebamo muškarce. On nam je dove dvije Francuskinje, njegove prijateljice jer i sam zna da je nemoguće ostvariti kontakt ili prijateljstvo s Francuskinjama pa nam je želio pomoći. Jedna je govorila engleski tečno, a druga, mnogo simpatičnija, jednako loše kao ja francuski. Jedna je bila profesionalna plesačica te podučava balet i jazz dance na tri lokacije u Parizu, a druga je odgajateljica, obje su negdje naših godina. Komunikacija je bila toliko suhoparna da smo se svi razdvojili na sve strane.
Španjolka i ja odlučile smo posjetiti naš dobro znani stari irski pub koji je uvečer izmiješan raznim nacijama, a ne kao u rano poslijepodne samo Ircima kojima je pivo poslije posla kao voda. Šarmirao nas je Amerikanac te smo odjednom, zaista se ne sjećam kako, upoznale Irca, a pošto sam željela i dalje biti šarmirana od strane Amerikanca, rekla sam mu da nam dovede Amerikanca za stol jer trebamo muškarce. On nam je dove dvije Francuskinje, njegove prijateljice jer i sam zna da je nemoguće ostvariti kontakt ili prijateljstvo s Francuskinjama pa nam je želio pomoći. Jedna je govorila engleski tečno, a druga, mnogo simpatičnija, jednako loše kao ja francuski. Jedna je bila profesionalna plesačica te podučava balet i jazz dance na tri lokacije u Parizu, a druga je odgajateljica, obje su negdje naših godina. Komunikacija je bila toliko suhoparna da smo se svi razdvojili na sve strane.
I da.. Prijateljstvo nije opstalo :)
