Ispred kuće, čekaj malo, zar ja to reče kuće ? Hm, ispred vrata, uskih vrata sam stajala čudeći se gdje je ovdje kuća jer je pored tih vrata neki restorančić s desne strane, a s lijeve..pa ovaj, još nisam dokučila što, moram obratiti pozornost sutra. Ušli smo unutra, utipkavajći kod koji je povezan s adresom, vrata se otvorila, ispred dugačak, uski hodnik, s lijeve strane stubište za stanare zgrade, mi prođošmo kroz druga vrata, pa treća vrata i voila, unutra prekrasan vrt, pun drveća i cvijeća s mnogo ležaljki, onakvih kakve volim. A ležaljke znače meni mnogo, premda, nisam sigrna da ću ih ovdje mnogo koristiti budući da se sunce pojavljuje toliko često, kao u Hrvatskoj jači potres. A moj studio ? Bolje nego što sam očekivala. Nova kupaona, okičena ljubičastim detaljima soba, čak i laptop, tv, hrpa dvd-a, ali taaako hladno. Bio je to preveliki šok za mene, doći s 35 stupnjeva na 18 u razmaku od dva sata. Nisam znala od kud da počnem, s razgledavanjem, raspakiravanjem, tuširanjem, javljanjem prijateljima da sam stigla sretno..? I onda sam se samo bacila na krevet.
Ujutro su se svi ponašali kao da sam tamo već mjesecima. Nisam znala gdje da stanem, kamo da se pomaknem, na kojem jeziku da pričam, gdje da gledam. Znamo svi da sam ja bez jezika kad upoznam više od jednog čovjeka u živo. Nije bilo drugačije ni ovaj puta. Nije da nisam zamišljala ovo jutro u potpuno drugačijem tonu. Da sam si ponijela onog Jegera od subote, sigurno bih bila pričljivija !
Otišle smo S. i ja do Monoprixa, čula sam da je to, kao jeftina trgovina i uglavnom se obični shopping obavlja upravo tamo. S. mi je rekla da si uzmem sve što mi treba i što sam zaboravila, ljubazno, ali ja se još nisam ni raspakirala, tako da mi je teško bilo za reći što sam zaboravila, ali sigurno svašta. U Monoprixu se zaista može sve naći, od odjeće, kozmetike preko hrane za životinje do one za ljude. Da, ja spadam u ljude, ako se pitate ! U međuvremenu smo se dogovorile da mi se oni obraćaju na francuskom, jer ako počnemo na engleskom, nastavit ćemo jer će nam ući u naviku i neću ništa naučiti. Moram priznati da sam već navečer požalila za tom rečenicom. (tužni uzdah)
Prvi dan sam se osjećala kao duh. Svi su nešto radili, pričali, hodali, a ja nisam znala što da radim već sam ih samo slijedila i pokušavala slušati i nešto reći, ali bezuspješno. Poslijepodne sam išla do škola za djecu, pokušavajući upamtiti put što mi je donekle i uspjelo.
Najgore mi je bilo to, što osim što nisam znala što smijem (a smijem sve), što ne, što rade oni, tko, koliko, te to što nisam imala mogućnost koristiti svoj laptop. Mogućnosti nije bilo jer oni nisu znali svoju lozinku za bežični Internet. Na njemu mi je sve, fotografije, tekstovi za blog, videi, zabilježene omiljene stranice i ostalo. Ipak, kao i sve ostalo, najljepše je upravo ono što ti imaš i što je tvoje, a tuđe dvorište je za povremenu upotrebu, čisto za malo cirkusa u životu. Kako sam u Veneciji potvrdila misao da nema Talijana u mom životu, ovdje sam potvrdila neke druge ovisnosti. Zezali su me u Hrvatskoj da je laptop moj najbolji prijatelj jer je to bila prva stvar koju sam ujutro i navečer palila/gasila, s kojom sam jela i išla se tuširati. Druga ovisnost je čokolada. Ja ne mogu bez čokolade i Interneta (ima li takva grupa za odvikavanje ?).
Navečer sam došla u svoje “odaje” i blesavo gledala u laptop koji ne mogu koristit. Obuzela me tuga i misli što je meni ovo trebalo. Brzo sam se sabrala, sjetivši se osobe koja mi je nedavno rekla da kad je došla u drugu državu, na sličan način kao ja, počela je plakati dan i noć, četiri dana bez prestanka jer se nije mogla načuditi svojoj blesavosti da se odvaži na studiranje u inozemstvu, a danas je presretna što je to bilo upravo tako i nikako drugačije. Stoga sam stisnula zube i ja, pustila jednu suzu, zaboravila na vas u Hrvatskoj i utonula u san.
