Žao mi je što ništa nisam napisala već dva tjedna, ali
jednostavno nisam stigla, svaki dan sam odlazila u istraživanje nekog kutka
Pariza. Prošlu nedjelju sam provela na sajmu antikviteta koji traje od subote do ponedjeljka.
Da biste tamo došli, trebate ići do zadnje postaje metroa broj 4, Porte de Clignancourt, prvo je obična tržnica gdje možete
pronaći puno toga fake (iako sam
pronašla torbe od prave kože, no i cijena je bila paprena, 40-70eura).
Zatim
trebate proći jedan most i voilà, gradić Saint – Ouen, periferija Pariza.
Divno mjesto gdje možete pronaći zaista svašta, možete
hodati satima među tom odjećom i starudijama, prevrtati gomile kutija ili
zavirivati na police koje su prepune svakojakih sitnica. Samo… Skupo je. Preskupo. Ali tako divno. Imala
sam sreće pa je taj dan bio sunčan, no na žalost, bila sam i limitirana s
vremenom jer mi je dolazila prijateljica iz Hrvatske u posjetu.
U tom
hodanju, prijateljica, koja je išla sa mnom i ja, naišle smo, pa rekla bih, baš
u epicentru sajma na jedan bar restoran Chez Louisette u koji doslovno nije
bilo moguće ući ! Unutra je bila živa glazba, u 14h, restoran prepun ljudi,
starije dobi, starija pjevačica, okičeno kao u najkičastijim neukusnim svatovima,
ali svi pjevaju, plešu, piju, mašu rukama, smiju se..
Ne, ovo nije moguće, ovo
nije Pariz, mislile smo nas dvije. Čovjek, koji je prodavao slike, na bosanskom(čini nam se) nam je rekao da se vratimo oko 15h, kada će biti manja
gužva te da je uvijek ovako i tako je posljednje 42 godine. Poslije smo se
vratile, popile kavu, jedna je 1,5 euro.
Ima i pjevač koji se slikao s nama, dao mi svoj broj, jer kao, restoran
se zatvara u 18h, pa tako i sama zabava jenjava, ali se seli u jedan bar blizu
ovoga. Pa mi je onda, pokušao gatati iz dlana. I da, pričao je gluposti, da vam
odmah kažem :D
Preko puta
se nalazi još jedan sajam antikviteta, uglavnom s namještajem kojemu
je ove godine dvadeseta obljetnica postojanja. Zove se Marché Dauphine.
