Nakon samo četiri tjedna života u Parizu susrela sam s mnogo situacija koje uopće ne idu u prilog poštenju ili lijepom ponašanju Parižana. Prva sa školom u koju sam odlučila ići.
Kad sam skupila dovoljno hrabrosti i ponovno otišla u školu, napisala sam test te razgovarala s profesoricom koja mi je odredila nivo dva, baš onaj na kojem sam stala te sam bila prezadovoljna jer se ljetos nisam trudila ponavljati francuski.
Kad sam skupila dovoljno hrabrosti i ponovno otišla u školu, napisala sam test te razgovarala s profesoricom koja mi je odredila nivo dva, baš onaj na kojem sam stala te sam bila prezadovoljna jer se ljetos nisam trudila ponavljati francuski.
Nisu prošla dva dana, dobijem e-mail škole u kojem me
smještaju u jutarnju grupu, u koju ne mogu zbog drugih obaveza, koje sam im
napomenula još u lipnju. Odmah sam im proslijedila e-mail da je to nemoguće,
no odgovor nije stizao. Uputila sam se ujutro kako bih im očitala
“bukvicu”. Ljubazno su mi rekli da
platim pa ću se sve dogovorit s profesoricom koja se time bavi, no gospođa
profesorica nije mogla pronaći grupu jer ne postoji grupa mog levela u
vrijeme koje mi odgovara pa me stavila u početnu što me dodatno
razbjesnilo. Moje ljutilo su primjetili apsolutno svi! Smiješno, u metrou, na
ulici, u školi. Dobacivali su mi da se razvedrim, da ne klonem duhom,
da će uskoro sunce i meni doći, da nabacim smješak, u školi su mi čak dali
čokoladu. Ali, ne treba meni čokolada, meni treba grupa u vrijeme koje meni
odgovara! Tako sam zažalila što škola Eureka, u koju sam išla u Zagrebu na francuski, nije ovdje.
Još malo o
nedoličnom ponašanju Parižana.
Naime,
trebah jednog dana promijeniti ostatak kuna (znam, glupa ideja,
uvijek to raditi kući..ali...). Našla sam se s Amerikancima kako bismo pomogle
mi, cure Henryu da kupi svojoj djevojci neko seksi rublje. Hodali smo po rue de
Rivoli, do Etama jer je ovaj tjedan, 50% popusta na
veliki dio asortimana. Preko puta se nalazi i mjenjačnica, samo da znate gdje
trebate biti oprezni, Rue de Rivoli 38, uđem unutra, dam kune i on mi vrati 10
eura i nešto sitniša, ja ga pitam da li je siguran u to što daje i on mi
nezainteresirano, s bijelim slušalicama u ušima odgovara da je. Izlazim van,
naravno, moji prijatelji Amerikanci ne znaju ništa o tečajnoj listi. Pregledavam
tečajnu listu HNBa i pitam se da li je moguće da je euro skočio toliko. U redu,
znam da u Hrvatskoj nije stanje najbajnije, ali vjerujte mi, redovito pratim
portale i vijesti o Hrvatskoj tako da bih ovo valjda uočila. Vraćam se nazad s
računom i pitam ga da li je siguran i može li provjeriti jer mislim da se
zabunio. Vidljivo nervozan odgovara sa C’est bon! A ja već po drugi puta gotovo
prevarena od Francuza mu odgovaram glasnijim tonom C’est pas bon !! i on mi
nudi povrat novca na što pristajem. Nevjerojatno, rađe mi je vratio novce nego
da se ispričao i dao ono što je trebao.
Treća priča,
Jučer neka Francuskinja, zrelijih godina, vrlo otmjeno odjevena, gurnula grubo Njemicu koja se pomaknula dva koraka desno da bolje vidi u daljinu. Primjetila
sam također da se uglavnom ispričavaju kad ništa ne naprave, a kada nešto
naprave, onda im je strano pardonizirati. Npr., jučer sam trčala u obližnjem parku i već je pao
mrak, dečko koji je trčao pola sata jednako kao i ja, sudario se sa mnom i nije rekao ni riječi. Otrčala sam još dva kruga, u nadi da sam malo prije prebrzo prošla pored njega pa mi se nije stigao ispričati odmah. Lol.
I morate znati da ovo nije sve o neljubaznosti, ali je za danas :)
