Venecija i vožnja taksijem do Pariza

Krenula sam ujutro u 5.30 sa zagrebačkog autobusnog kolodvora prema Trstu, karta u jednom smjeru je 133kune, problema preko granice nije bilo premda smo dugo čekali, nije bila dosadna vožnja jer sam sasvim slučajno išla s maminom tetom dio puta. Stigli smo u Trst kasnije nego uobičajeno, u 10.45, odmah pored autobusnog nalazi se željeznički kolodvor. Opet gužva. Ali lijepo vrijeme (pojam meni lijepog vremena je vrućina za druge). Prolazeći kroz Trst i gledavši more koje tamo nije za kupanje, uhvatila me želja da provedem neko vrijeme u Trstu jer ove godine nisam bila na moru. Ionako sam curi koja me treba dočekati rekla da ću doći u Veneciju oko 23 h. No dvije teške torbe odvratile su me od te pomisli, a Talijani nisu bili skloni pričanju engleskog pa sam odlučila okušati sreću i poslati curi sms da ću doći ranije, sms urodio plodom. Kupila sam kartu za Mestre po cijeni od 10.50eura. U Italiji je obavezno kupljenu kartu još chekirati na automatu gdje se ispiše vrijeme polaska što ja uopće ne bih znala da nisam pričala sa ženom koja je također iz Zagreba putovala u Italiju. Ako se to ne napravi, kada dođe kondukter, plaća se kazna, iako, navodno, lijepe oči prolaze. Dok sam čekala popila sam talijanski capuccino i neuspješno pokušavala pronaći wifi mrežu. Vlak je bio udoban i pun turista. Obožavala sam govoriti grazie, grazie kad god bi mi netko nešto pomogao, dodao ili rekao. Baš su simpatični ti Talijani. 

Vožnja do Mestre je trajala malo manje od dva sata, a tamo me dočekala cura koju sam pronašla preko CS-a. Bilo mi je jako zabavno i lijepo jer je ona inače iz Hrvatske, a u Veneciji studira. Našle smo se po mnogo čemu, a pogotovo po jeftinoj cijeni Jegera kojeg po cijeni jednog u Hrvatskoj, dobiješ dva u Italiji. Navečer smo imale pravi trash party devedesetih hrvatske glazbene scene, a ostah i bez glasnica. Čak imamo snimljen video primjerak Oliverove pjesme “Ja u ljubav vjere nemam” koju sam poželjela otpjevati sjetivši se  dočeka Nove godine iz 2007. s prijateljicama kada smo sve dramatično doživljavale tu pjesmu nakon gubitka vjere u ljubav nakon par litara alkohola. Zabavile smo se tu večer, a ja sam samo potvrdila svoje misli i donijela definitivan zaključak, nema Talijana u mom životu,  nikada! Tek sam tu večer zapravo doživjela da je Venecija stvarno grad na vodi jer do tada, to je bilo za mene pusto slovo na papiru. 

Naš izlazak u Veneciji se sveo na vožnju po kanalima jer se sve zatvaralo ili zatvorilo do ponoći jer većina trgovina, kafića i klubova ne radi ili radi skraćeno ljeti. E pa sad mi se samo usudite žaliti na loš noćni život u Zagrebu, Talijani !

Tamošnji promet je odličan, busevi voze često, ono što je meni zanimljivo i privlačno je nekupovanje karata. Divota. Da nije bilo prijateljice, sigurno bih se nakupovala karata. Samo uđeš, sjedneš, ne moraš se zapravo ni pretvarati da si Talijan. Osjećala sam se domaće. U nedjelju me CS prijateljica poslala na bus za Marco Polo za koji sam gledala na Internetu prije polaska da se plaća 5eura, ali po njenim uputama, samo sam sjela i vozila se 40minuta do aerodroma. Na tom aerodromu gateovi se nalaze na katu što smo jedan Francuz i ja pronašli nakon nekog vremena. Taj Francuz se zaljepio za mene do kraja putovanja, a nije bio zanimljiv uopće. Dok sam čekala u redu, pridružio mi se tek tako, preskočio je hrpu drugih ljudi ipočeo pričati o svom jedrenju po Hrvatskoj. U avionu je sjeo ponovno pored mene te se ispričao ako smrdi, ali kad jedriš, više ti nije važno koliko si prljav niti mariš za smrad, tako on reče. Srećom, nije smrdio ili sam si ja suzila nosnice nesvjesno. Pravila sam se da spavam. Kasnio je let. 

Karta za autobus do Pariza se kupuje vani na blagajni, a ne kako piše na službenoj stranici, u autobusu, dođe 15eura i trajala je sat vremena.  Budući da Francuz živi u arondismanu blizu mog grada, pitao me da podijelimo taksi.  Pristah naivno, da bi mi on na kraju, u taksiju zahvalio što ću mu ja platiti taksi te da se moramo naći kako bi mi vratio novce jedan dan.. Vrisnula sam i rekla “Whattt?” I will not pay taxi for you!!” On me zbunjeno naivno gledao pa smo došli do rješenja da idemo prvo do bankomata i mene pa onda će on kući. Zamislite sljedeće, došli smo ispred moje kuće, on je otišao na bankomat i rekao da nema novaca. Jesam li spomenula da se pohvalio da je arhitekt, u kojem arondismanu živi, u kojem radi (sve luksuz do luksuza). Na kraju mu je obitelj kod koje ostajem platila taksi jer su se sažalili nad njime, a on je od srama ušao u taksi te mi nije rekao ni bok.

Inače, cijena od aerodroma do drugog kraja Pariza je ispala 23eura što stvarno nije puno obzirom da smo išli s jednog na drugi kraj Pariza.