Legalno u Pariz

Kad sam počela istraživati mogućnosti odlaska u Francusku nisam mogla pronaći gotovo ništa. Tekli su mjeseci, ideje su stagnirale. Ne znam jezik, ne znam ljude, ne znam život, apsolutno ništa. Neke deje pobrah putem te sam odlučila da sada stvarno idem u Francusku, u Pariz. Odnosno u grad pored Pariza. 5 minuta metroom i voila, Paris ! Ovdje ću dijeliti savjete, prijedloge, vrlo rado se s nekima i naći, pokazati u praksi ono štu ću ovdje pisati. Pisat ću o tome kako sam otišla, kojim putem, gdje živim, kako se snalazim, što smjeram, kakv je Pariz, kave su Parižanke i Parižani, možda shvatiti kako znati kad prelaziš iz jednog arondismana u drugi, a da pored tebe ne hoda rođeni Parižanin.

Nisam nikada imala želju živjeti u Francuskoj. Ali nikada. Znala sam da želim negdje, ali ne tamo. Prvenstveno, taj jezik, pa tko će poloviti taj kineski ? Dogodi se malo ljubavi, skreneš s puta, odeš nekoliko puta, upišeš tečaj, nagovoriš prijateljicu da krene s tobom, odeš još jednom, prekineš vezu, ali odlučiš i dalje ići tamo. U ambasadi su mi rekli da idem na Sorbonne te da učim  francuski jezik, povijest i civilizaciju. To me nije zadovoljilo (citaj:preskup sport) pa sam na prijedlog prijateljice odlučila postati au pair. To su djevojke koja žive u obitelji, pomaže par sati u čuvanju djece te obavezno odlaze na tečaj francuskog jezika . Prvo sam stupila u kontakt s jednom agencijom iz Zagreba koji su mi predložili jednu hrvatsku obitelj što mi je savršeno odgovaralo. Dok sam donijela dokumente, a vjerujte mi, nije bilo lako ih pronaći premorila sam se. A onda sam imala što i čuti. Ta obitelj više nije bila u "igri", trebali su hitno nekoga i poslali su drugu curu umjesto mene što je dovoljno reklo o njihovoj "ozbiljnosti". Počela sam googlati te sam pronašla neke stranice na koje sam se registrirala  i tražila obitelj koja će usrećiti sebe i mene odabirom. U međuvemenu sam bila još jednom u Parizu te mi se tada prvi puta grad svidio više nego ikada do sada. Mora da je do vremena. Deset dana vrijeme je bilo savršeno. Sunce i malo vjetrića. Kući sam se vratila kao da sam bila na moru. Nedugo nakon registracije na jednoj od stranica, pojavila se moja host family koja živi u gradu Vincennes, grad koji sam baš željela. Dolazila je moja host mom u Hrvatsku deset puta poslovno pa mi se predstavila s Dobar dan. Jako simpatično. Komunicirali smo preko skypa.Odmah su mi se svidjeli, a veliki plus im je bio taj što žive upravo u gradu koji je bio moj broj jedan.

Taj dan, kada sam dogovorila ugrubo pojedinosti dolaska u Francusku, zvala me i  Mally iz Francuske kako bismo podijelile novosti. Ne smijem zaboraviti, dugujem joj večeru od zimus. Jele smo tada nešto pregrozno. Kako sam odlučila jesti, raditi, piti, činiti apsolutno sve na francuski, jela sam da nisam ni pitala što je to, već sam trpala na tanjur po izgledu hranu kako bih okusom osjetila što to je.. Pa ovaj.. Ne preporučam ! Riža, piletina, karamel, zeleni gorki žele i slično je bilo na mom tanjuru. Nikad više. 

Kontaktirala sam ambasadu da mi pošalju informacije o au pair, koji dokumenti su potrebni jer na njihovim stranicama podaci očito u ovom stoljeću nisu ažurirani o tome, nema napisanih na hrvatskom, a oni koji jesu na francuskom, ne mogu se otvoriti. Zamolili su me da pričekam dok se jedna od gospođa, koja se time bavi vrati s godišnjeg pa će mi odgovoriti. I zaista je bilo tako. Potrebno: ugovor potpisan od strane obitelji, mene, te francuskog odjela za zapošljavanje, moja diploma,(potvrda s fakulteta ili indeks), putovnica, dvije slike, te 723kn za vizu. Uzbuđenje raste.