Sve dolazi na svoje

Jedan dan sam  po kući tražila lozinku za bežični pristup Internetu te ju pronašla, voilà. Potom sam naučila bez trikova ili navigacije doći do kuće, do dvorca, do jednog jezera, do drugog jezera, do škole jedne, druge, do trgovine i sve se činilo lakšim.

A došao je i petak, kada su svi opušteniji te me obitelj odvela na večeru,  bila je to njihova dobrodošlica za mene, vodili su me u talijanski restoran u kojem nitko ništa francusko jeo nije. Uglavnom smo jeli pizzu. Tijekom večere, kad smo se opustili nakon par čašica ružičastog vina, S. me pozvala ujutro u teretanu, no kako joj nisam baš sklona, osim tri puta godišnje tijekom rujna, rekla sam u startu da ne dolazi u obzir, no onda mi je rekla da tamo radi jedan very nice guy i da zapravo zbog njega svi dolaze. E to mi je dalo za razmisliti do jutra. 

Ujutro, kad sam shvatila koliko sam malo stvari ponijela te da nemam opremu za teretanu, tužno sam rekla da ću iskoristii posljedenje najavljeni sunčani dan šetajući se okolo.Dan sam provela zaista prešetavajući grad uzduž i poprijeko te sam sad bila spremna otići večeras van, opiti se i vratiti nazad uspješno. Ono što mi je također zanimljivo na francuskim obiteljskim/prijateljskim okupljanjima je da svatko nešto korisno ponese, npr, u tu subotu su pozvali susjede na ručak pa su oni ponijeli pile, ovi svinjicu, oni salaticu itd., te su svi sve služili kao da svi žive u  jednoj kući,  uvijek djeluju tako sinkronizirano. Nitko ne pita a što ja mogu već svi rade nešto. A tako lijepo jedu. Polako, dugo, fino. Francuzi baš uživaju u hrani svim osjetilima. Vidim im u ustima dok žvaču komadić najobičnijeg grozda kako prelazi s jedne na drugu stranu, isprepliće se jezikom i kliže niz jednjak. I ne, ovo nije promatrano na primjerku nekog zgodnog alfa mužjaka !

Navečer se spustio pljusak, a ja sam imala dogovorenu svoju prvu pijanku s Irkinjom i njenim prijateljima. Ona živi blizu mene. Ako ne lutam, stignem pješke za 20 minuta ili RER-om jednu stanicu, 3 minute. Previše sam sjedila protekle dvije godine pa ovdje sada hodam. Na kraju, unatoč pljusku, krenula sam do nje uz zakašnjenje od sat vremena, inače, to nije ništa strašno jer Francuzi ionako svugdje kasne, čak  i kada kažu da inače nikada ne kasne, oni kasne, bilo da idu na avion, bilo da vode dijete prvi dan u školu.  Kako je kiša padala, grmljavina se čula, sjevanje mi obasjavalo put, društvo je odlučilo ne ići nigdje pa smo se opile samo Irkinja, Novozelanđanka i ja vinom i šampanjcem kupljenima u dućanu pored njene zgrade, npr., cijena  najjeftinijeg vina je bila 3eura. Zabavu nam je ometala samo Chelsey, pas Irkinje koja je tijekom našeg partija imala menstruaciju pa je Novozelanđanka gotovo padala u nesvijest, kad god bi vidjela krv na podu. Rekla mi je da ta mensturacija traje od 2 – 4 tjedna i javlja se dva puta godišnje. Prvo sam kriknula, ah, da sam barem pas..Ali onda.. 4 tjedna trajanja.. Ipak ne.

Party smo odlučile začiniti karaokama pa nam je gay par s trećeg kata došao reći da se stišamo, mislim da je problem u njima dvjema, moj glas je dovoljno dobar da mirno spavaju u kišnoj noći. A onda smo pustile jedan horor tijekom kojeg sam zaspala do, u 7 sam se probudila i tiho na prstima pokušala izaći iz stana, da ne probudim djevojke. Nisam znala da li je neugodnije izaći i ne reći bok ili probuditi ih i reći bok. Irkinja se probudila, srećom i polugola izašla iz sobe da me isprati. Akward moment. Padala je sitna kiša, i nije mi smetala. To mi se ovdje sviđa.