A kako se ljubiš?

Za ponedjeljak sam imala mnogo planova. Najprije standardno, odvesti djecu u školu, vrtić. Dogovorila sam se s Poljakinjom, koja inače živi u New Yorku da se nađemo ispred škole u kojoj namjeravam učiti francuski. Ona prvo nije željela učiti francuski, ali je odlučila da ide, budući da svi idemo. 

Kad sam napokon pronašla ulicu, što mi je bilo teže jer nije točno uz metro stanicu već dalje, a ja, pametnjakovićka, već drugi tjedan hodam bez karte. Hajde, nije problem po metrou, ali kad tražiš neku uličicu, onda je. Napokon sam pronašla školu koja se nalazi u ulici  Boulevard Raspail . Škola je bila krcata budućih polaznica koje su uglavnom došle ili platiti školu ili pisati test predznanja. Ušla sam, promotrila atmosferu, djevojke, profesore i pokupila se. 

Odlučila sam da ću test pisati drugi puta. Nisam apolutno ništa ponovila, a primjetila sam da se prvo piše test te potom razgovara s profesorom. Sve su one olako pričale na francuskom što je poljulalo moje krhko znanje o francuskom jeziku te sam se posramila i izašla. Inače, Poljakinja je kasnila, a nije mi se dalo čekati ju jer je ionako poslije ove škole išla gledati drugu pa sam pojurila u H&M kupiti šal i nakit za kosu. To dvoje sam platila 8,95 eura. Onda sam si kupila i žute najlonke. Neka se nađe, 6,99 eura. U međuvremenu sam se čula s Irkinjom te smo se dogovorile da se nađemo, ali iz nekog čudnog razloga, mimoišle smo se, nismo se više kontaktirale, nego nakon jedno dva sata od dogovora, hey pa gdje si ti, a gdje si ti.. I to je to, ja sam već bila kući, zadovoljno trljala ruke svojom novom odjećm. Tijekom dana sam se čula sa Španjolkom koja me pozvala na pijanku s nekim curama. 

Našle smo se na stanici St.Mchele. Tamo se svi nalaze kad se trebaju negdje naći, St. Michele je u Parizu što je nalaženje u sat na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Dok sam čekala cure, prišao mi je neki dečko te sam ga se pokušala riješiti time što ne znam francuski pa se on lako prebacio na engleski. Ispričao mi je da je glazbenik, da svira gitaru, pokazao sliku gitare, da je inače iz St. Tropesa te je pokušavao pogoditi iz koje zemlje dolazim. Naravno da nije pogodio, inače, kad nekom kažem da sam iz Hrvatske, kaže, Ouu Kroejša, želim ići tamo, a onda se iznenade kad čuju da imamo more, planine, ravnice, struju, vodu. Khm, tko zna na koju oni Hrvatsku misle. I uglavnom, Monsieur se naljutio na mene jer nisam s njim željela pričati, pa sam mu rekla da sam dobar slušač na što mi je on odvratio, a kisser ? Ok, to je bio dovoljan signal da stisnem zelenu tipku na mobitelu kako bih pitala djevojke gdje su jer je ovaj postajao naporan. Poslije toga mi je rekao da sam sigurno Parižanka i da mu lažem jer samo one imau tako tužan izraz lica. Yes, uspijevam biti Francuskinja !

Kasnilo društvo pa smo oko 22 h krenuli prema Seini, s bocama vina i ja, standardno, s pivom. Ova je večer bila s mnogo Amerikanki, te je većina njih ovdje došla podučavati djecu engleski po nekom posebnom programu te si onda traže još dodatne poslove, poput babysiterica ili slično kako bi mogle preživjeti mjesec uz dovoljnu dozu promila. Morala sam ići oko ponoći kući, ne jer bih se u ponoć pojavila kod sata na Trgu bana Josipa Jelačića već zbog noćnih linija koje voze radnim danom do ponoć i trideset. Bilo je jako lijepo sjediti uz Seinu jer je bilo lijepo vrijeme, ne prehladno, potom  jer to čine i stotine drugih mladih, jer brodovi konstanto prolaze te nam ljudi s njih mašu i fotografiraju nas, a mi glumimo piece in the world.  Atmosfera idilična, treba iskoristiti ove posljednje tople pariške dane.