Salon du vintage

Osim selidbe i novog načina života, prilikom preseljenja u Pariz, odlučila sam promijeniti i stil odijevanja, što u Parizu uopće nije teško postići obzirom na mnoštvo trgovina, od onih u kojima su cijene vrtoglavo visoke do onih u kojima možete kupiti košulju dugih rukava jeftinije nego baguette za večeru, kao npr. baguette sam kupila za 1,13, a košulju za 1 euro. Koji zgoditak.

Ono što ću još propustiti dok sam u Hrvatskoj je Salon du vintage koji odvija se 29. i 30. listopada ove godine od 10 – 19h, ulaz je 3 eura. Ovo će biti osmi po redu.. Stavit  ću s youtuouba snimku od prošle godine. Izgleda fenomenalno i ne mogu vjerovati da ću čak i ovo propustiti!

 Osim onih prvih dana, kada sam pisala o prvom arondismanu i meki shoppinga, kada baš nemate vremena, kada tek dođete u Pariz, kad ste turist i kada niste paničar koji mora istražiti svaki kvadrat grada u koji odlazi, otići ćete tamo, a kad ste sve suprotno od nabrojanog, otkrit ćete vintage shopove koji su ovdje u malim uličicama, malim trgovinama, ali i po jednako malim, odnosno, niskim cijenama. 

Našla sam trgovinu u kojoj je sve od 1 do 10 eura. Naći se može svašta, od torbica, nakita do suknji, košulja, jakni itd. 16. listopada, u nedjelju, održano je nekoliko buvljaka na različitim lokacijama Pariza, bili su to arondismani 18,19 i 20.

Tamo sam išla s prijateljicom iz Finske, no  nsmo ništa kupile, sve smo brzinski prošle jer je bio prekrasan dan pa smo željele sjediti na travi, jesti  crêpe (francuska inačica palačinki o čemu će biti pisano naknadno) i promatrati ljude, to ovdje nikada ne dosadi.

Salon du chocolat

Nema smisla da pišem u kakvom su sve obliku se može tamo pronaći čokolada već ću pokušati dočarati fotografijama čokoladnih skulptura koje naposljetku bude žao jesti koliko su zadivljujuće.

Ovo je nešto što sam čekala mjesecima i o čemu sam najviše razmišljala prije odlaska, tijekom dolaska i boravka u Pariz.... Salon du chocolat.

Kao veliki ovisnik čokolade, kateogirčki tvrdim da jesam i razmišljala sam ozbiljno o nekom liječenju jer moja potreba za čokoladom graniči s realnim potrebama i unosom čokolade u ljudski organizam.
Naime, svaki dan, barem jedna čokolada, po mogućnosti Dorina koja nestane u 4minute, mjeriše mi!

Željela sam posjetiti Salon du chocolat koji se odvija jednom godišnje u Versaillu, ove godine to je bilo od 20. do 24. listopada.  A zašto nisam otišla… Naime, morala sam se vratiti u Hrvatsku, baš kada traju dani čokolade tako da i ovo pišem iz Hrvatske, što mi je jako čudno. 

Ne znam kako uspijevam predbroditi tu žalost. Salon du chocolat  bude u nekoliko gradova na svijetu, Paris, Lille, Lyon, New York, Marseille, Kairo, Bologna, Shangai, a radi se na proširenju u još neke dijelove svijeta.

 Bilo da dođete samo gledati, diviti se, fotografirati ili pisati o njoj, na kraju ćete je i degustirati jer je to dopušteno, stoga je preporuka doći praznog želuca. Ovo je tradicija duga sedamnaest godina i prava šteta je ne biti dio nje.

Naravno, nakon propuštanja ovog događaja, jasno mi je da u Parizu ostajem još minimalno 365 dana :)

Na hipodromu

Nikada nisam jahala konja, ali sam namjeravala, nikada nisam bila na hipodromu, niti sam se kladila, niti znam išta o slijedu događaja na jednoj takvoj utrci.

Išla sam s jednom Njemicom koja me u biti o utrci i obavijestila. Ulaznica je 8 eura, za studente 4, a za dame koje dođu sa šeširom besplatno. Moja prijateljica se jako dotjerala, haljinica, pa šeširić, pa cipelice na petu, prava dama, a ja... Ja došla kao da ću poslije na F1! K tome, donijela mi je šešir, kako bih i ja mogla besplatno ući, neki crni, ma za rusku zimu, ali hajde, za besplatan upad, nosit ću ga na svoje conversice. Čim smo prešle crvenu liniju, koja je značila prolaz, skinula sam šešir jer je bilo nepodnošljivo vruće, inače, bio je to posljednji tako topao dan. Prijevoz je bio odlično organiziran. 

Došle smo do posljednje linije Pont de St. Cloud odakle su vozili busevi prema hipodromu. U busu, razgovoru nam se pridružio Englez koji je tvrdio da će sve biti puno Engleza jer je za njih ovo jako jeftino, kaže da je u Velikoj Britaniji cijena nekoliko puta veća. Čim smo ušle, primjetile smo Arapkinje kako nešto crtaju, ušle smo u njihovu kućicu gdje su dvije djevojke crtale, pitale koliko dođe oslikavanje kanom, a one su rekle da je besplatno pa smo se odvažile upitati da i nas oslikaju. Kanu smo ostavile deset minuta na ruci i onda oprale, trajala mi je slika oko deset dana i svi su bili oduševljeni, čak su me u metrou često pitali gdje sam to radila. 

Obilazile smo hipodrom, a ono što me duševilo je bilo pivo, svi su pili pivo, nema vina, hura, a zašto, jer je sve zaista bilo puno Engleza. I da, zgodniji su od Francuza, tek toliko. Bilo je pravo olakšanje moći pričati s bilo kim. Red je bio svugdje, za hot dog, za pivo, za sladoled, gužva, gužva.. A ti šeširi.. Nešto predivno, u jednom trenutku smo shvatile da već sat i pol samo sjedimo i gledamo šešire. Stigle smo na glavnu utrku i okladile se prije početka, samo prema imenima konja. Ona je odabrala Snow Fairy, a ja Reliable Man. Ni jedan nije pobijedio, ali smo se žestko porječkale oko izgleda naših jahača i pobjedničkog postolja da nam je na kraju Britanac objašnjavao tko je pobijedio.

Bilo je lijepo, ali nisam sigurna da želim ponoviti ovo i sljedeće godine, možda, ako nam netko pojasni gdje u koje vrijeme da se pojavimo ? Jer ovako smo bile izgubljene, trčale smo s predstavljanja konja na utrku, pa s utrke na dijeljenje medalja, a sve se nalazilo na suprotnim stranama.

Jesu li Francuzi pošteni?

Nakon samo četiri tjedna života u Parizu susrela sam s mnogo situacija koje uopće ne idu u prilog poštenju ili lijepom ponašanju Parižana. Prva sa školom u koju sam odlučila ići.
Kad sam skupila dovoljno hrabrosti i ponovno otišla u školu, napisala sam test te razgovarala s profesoricom koja mi je odredila nivo dva, baš onaj na kojem sam stala te sam bila prezadovoljna jer se ljetos nisam trudila ponavljati francuski.

Nisu prošla dva dana, dobijem e-mail škole u kojem me smještaju u jutarnju grupu, u koju ne mogu zbog drugih obaveza, koje sam im napomenula još u lipnju. Odmah sam im proslijedila e-mail da je to nemoguće, no odgovor nije stizao. Uputila sam se ujutro kako bih im očitala “bukvicu”.  Ljubazno su mi rekli da platim pa ću se sve dogovorit s profesoricom koja se time bavi, no gospođa profesorica nije mogla pronaći grupu jer ne postoji grupa mog levela u vrijeme koje mi odgovara pa me stavila u početnu što me dodatno razbjesnilo. Moje ljutilo su primjetili apsolutno svi! Smiješno, u metrou, na ulici, u školi. Dobacivali su mi da se razvedrim, da ne klonem duhom, da će uskoro sunce i meni doći, da nabacim smješak, u školi su mi čak dali čokoladu. Ali, ne treba meni čokolada, meni treba grupa u vrijeme koje meni odgovara! Tako sam zažalila što škola Eureka, u koju sam išla u Zagrebu na francuski, nije ovdje.

Još malo o nedoličnom ponašanju Parižana.

Naime, trebah jednog dana promijeniti ostatak kuna (znam, glupa ideja, uvijek to raditi kući..ali...). Našla sam se s Amerikancima kako bismo pomogle mi, cure Henryu da kupi svojoj djevojci neko seksi rublje. Hodali smo po rue de Rivoli, do Etama jer je ovaj tjedan, 50% popusta na veliki dio asortimana. Preko puta se nalazi i mjenjačnica, samo da znate gdje trebate biti oprezni, Rue de Rivoli 38, uđem unutra, dam kune i on mi vrati 10 eura i nešto sitniša, ja ga pitam da li je siguran u to što daje i on mi nezainteresirano, s bijelim slušalicama u ušima odgovara da je. Izlazim van, naravno, moji prijatelji Amerikanci ne znaju ništa o tečajnoj listi. Pregledavam tečajnu listu HNBa i pitam se da li je moguće da je euro skočio toliko. U redu, znam da u Hrvatskoj nije stanje najbajnije, ali vjerujte mi, redovito pratim portale i vijesti o Hrvatskoj tako da bih ovo valjda uočila. Vraćam se nazad s računom i pitam ga da li je siguran i može li provjeriti jer mislim da se zabunio. Vidljivo nervozan odgovara sa C’est bon! A ja već po drugi puta gotovo prevarena od Francuza mu odgovaram glasnijim tonom C’est pas bon !! i on mi nudi povrat novca na što pristajem. Nevjerojatno, rađe mi je vratio novce nego da se ispričao i dao ono što je trebao. 

Treća  priča,

Jučer neka Francuskinja, zrelijih godina, vrlo otmjeno odjevena, gurnula grubo Njemicu koja se pomaknula dva koraka desno da bolje vidi u daljinu. Primjetila sam također da se uglavnom ispričavaju kad ništa ne naprave, a kada nešto naprave, onda im je strano pardonizirati. Npr., jučer sam trčala u obližnjem parku i već je pao mrak, dečko koji je trčao pola sata jednako kao i ja, sudario se sa mnom i nije rekao ni riječi. Otrčala sam još dva kruga, u nadi da sam malo prije prebrzo prošla pored njega pa mi se nije stigao ispričati odmah. Lol.

I morate znati da ovo nije sve o neljubaznosti, ali je za danas :)

Journées du Patrimoine (Heritage Days)

Heritage day bude jednom godišnje, uvijek u rujnu, tijekom vikenda kada je moguć ulaz u mnoge muzeje, povijesne zgrade i duge znamenitosti koje su inače zatvorene za javnost. Jako sam željela ući u Palais de l'Élysée i to je zapravo jedino bilo što sam željela posjetiti taj dan. 

Te nedjelje sam se dogovorila naći s drugom Hrvaticom koja je stigla na isti način kao i ja u Pariz. Zamo se već od prije što nam samo olakšava kominikaciju i razumijevanje bilo kakvih nedaća. Jako sam se brinula i potrudila da stignem na vrijeme jer sam vjerovala da mi I. neće baš tako lako oprostiti kašnjenje. Krenule smo prema Palais de l'Élysée (Elizejska palača) gdje živi predsjednik. Kako smo se približavale, red je bio sve dulji i dulji, ne znam točno koliko, ali dovoljno da smo odustale od hodanja do kraja reda, a nisam vidjela ni da se pomicao dok smo hodale prema kraju.

Možda iduće godine, doći ću u 7 ujutro i s par vrećica kroasana! Nismo imale vremena čekati jer se odvijao u neposrednoj blizini nas drugi piknik od kad stigoh u Pariz. Za promjenu, stigla sam na vrijeme i tamo, no, očekivano, drugi nisu. I. se čudila mojoj odjevnoj kombinaciji, odnosno majici kratkih rukava i laganoj vestici dok je ona hodala u odjeći od četiri sloja. Vrijeme je bilo čudno, par minuta sunca, par minuta bijelih oblaka, pa sivih pa red kiše i tako do unedogled. Prepoznah Njemicu od prije nekoliko tjedana, te smo s njom pojurile u obližnji McDonalds jer je kiša počela padati sve jače. Nakon nekog vremena pridružila nam se i Makedonka.  Saznala sam kasnije da su druge djevojke došle na piknik, ali oko 17 sati. 

I večer gotovo svaka završava ovako....

Teško je s jednom osobom zabaviti se, koju ne poznaješ dovoljno da možeš pričati što želis, da budeš spreman toliko se opiti, a da te ta osoba sigurno dovede do tvog kreveta te ovim putem zahvaljuem svim prijateljima koji su to učinili jednom ili više puta za mene.

Imala sam nekoliko dogovora i tako je svaki dan što je jako lijepo jer mogu birati. Izbor znači slobodu. Jedne su se nalazile na metro stanici Oberkampf gdje silno želim otići, ali mi je ta linija poprilično komplicirana budući da ne namjeravam ostati do jutra već samo otići na pićence jer je vikend naporan. Stigla sam ranije, inače, kad se nalazim samo s jednom osobom, budem točna, tek toliko. Kako sam imala vremena, odlučila sam se prošetati uličicama, iz svake od njih dopirala je gitara te bolji ili lošiji glasovi, ali poznate pjesme. Ispred fontane St. Michele plesala je skupina crnaca uz afričke melodije, preko ceste, svirao je Francuz, više komičar nego pjevač jer nas je zabavljao svojim pitanjima, nuđenjima da pjevamo s njim, pričajući o politici., zapravo repertoar mu se sastojao od Imagine  i No woman no cry pa dosjetka, pa politika i onda opet Imagine, No woman no cry.

Španjolka i ja odlučile smo posjetiti naš dobro znani stari irski pub koji je uvečer izmiješan raznim nacijama, a ne kao u rano poslijepodne samo Ircima kojima je pivo poslije posla kao voda. Šarmirao nas je Amerikanac te smo odjednom, zaista se ne sjećam kako, upoznale Irca, a pošto sam željela i dalje biti šarmirana od strane Amerikanca, rekla sam mu da nam dovede Amerikanca za stol jer trebamo muškarce. On nam je dove dvije Francuskinje, njegove prijateljice jer i sam zna da je nemoguće ostvariti kontakt ili prijateljstvo s Francuskinjama pa nam je želio pomoći. Jedna je govorila engleski tečno, a druga, mnogo simpatičnija, jednako loše kao ja francuski. Jedna je bila profesionalna plesačica te podučava balet i jazz dance na tri lokacije u Parizu, a druga je odgajateljica, obje su negdje naših godina. Komunikacija je bila toliko suhoparna da smo se svi razdvojili na sve strane. 

I da.. Prijateljstvo nije opstalo :)