utorak, 13. prosinca 2011.

Svi kipovi slobode u Parizu


Kako obično biva ponedjeljkom na satu francuskog, profesorica nas ispituje kako smo proveli vikend, a Gaby je počela s pričom kako je išla vidjeti Kip slobode u Parizu na što joj se profesorica blesavo nasmijala i ironično upitala zar je išla u New York za vikend ne znajući da takvo što uopće postoji u Parizu.
Nakon što joj je moja pametna Lily objasnila da zaista postoji Kip slobode u u Parizu, jučer smo ga nas dvije odlučile i fotografirati, a ja vam ovdje reći da ne postoji samo jedan, već nekoliko kipova slobode u Parizu!
Prvi i najveći se nalazi na mostu preko Seine, vrlo blizu Eiffelovog tornja, Métro: Javel - André Citroën (10), most se zove Pont de Grenelle, a sam Kipa slobode se nalazi na malenom otočiću  Ile des Cygne. Zanimljivo je to da se kip može vidjeti i s vrha Eiffelovog tornja.
Drugi i manji je Kip slobode u Jardin du Luxembourge, Métro: Odéon (4, 10)
 
Također manji kip u Musée des Arts et Métiers, Métro: Arts et Métiers (3, 11), Réaumur-Sébastopol (3, 4)
Flamme de la Liberté gdje se vidi samo plamen, nalazi se na kraju Pont de l’Alma . Plamen je jednake veličine kao onaj u New York Harbor. Flamme de la Liberté je postao neslužbeni spomenik princezi Diani nakon smrti u tunelu ispod mosta.. Métro: Alma – Marceau (9)

utorak, 6. prosinca 2011.

Eiffel tower


Znate kako mnogi govore da je Eiffel samo hrpa željeza, pa i sama sam ovdje napisala da me nije oduševio, možda zapravo zato što svi o njemu pričaju (a da ne pričam da su me nagovarali dva dana da se uopće popnem gore…) 

Uglavnom, to željezo sada namjeravaju pretvoriti u najveće drvo na svijetu! O da. Ništa još nije potvrđeno sa stopostotnom sigurnošću, no mediji pišu. Naime, u lipnju iduće godine trebalo bi  početi postavljanje koje će trajati do siječnja 2013. godine, nekoliko stotina tisuća biljaka će okruniti  Eiffela te se tamo zadržati četiri godine, osim ako i to ne produže, jer sjetimo se samo da je i sami Eiffel trebao biti instalacija u trajanju od dvadeset godina pa je potom postao najveća svjetska atrakcija. 
Što zapravo žele time postići, pa žele prikazati svjetski model ekologije, ekonomije, ljudskosti i kulturnih vrijednosti trećeg milenija. Oni koji su zabrinuti oko Eiffela koji svijetli, mogu odahnuti jer će Eiffel i dalje svijetliti kako svijetli još od 2002. godine.
Podsjećam, Tour Eiffel je najveća građevina u Parizu s najmanje sedam milijuna posjetitelja godišnje što ga čini jednom od najposjećenijih znamenitosti na svijetu.
Što o svemu kažu drugi ?
Turisti nisu oduševljeni tom idejom, a bogme ni sami Francuzi budući da projekt vrijedi 72 milijuna eura koji bi se u ovo doba mogli iskoristiti na neki bolji način.

ponedjeljak, 5. prosinca 2011.

Treći arondisman


Nakon izlaska u petak i subotu, mislila sam provesti nedjelju gledajući filmove, jedući čokoladu, pijući kavu i grickajući brioche. U prilog svemu ovome išla je i kiša koja je padala cijelo jutro. No, bilo mi je žao potratiti dan na takvo što budući da već dugo ne pisah o arondismanima, treći je na redu, bila sam u njemu prije tri tjedna, ali je već padao mrak pa fotografije nisu bile dobre te sam to odlučila ostaviti za neki drugi put.  
Tako sam se uputila i sišla ne metro stanici Hôtel de ville te hodala do trećeg arondismana po rue du Renard pa stigla do Musée des Arts et Métiers. Prošla sam pored Crve St. Nicolas des champs, te Conservatoire National des Arts et Métiers.
 
U istom arondismanu se nalazi i  Paroisse  st. Elisabeth, katolička Crkva.
Skrenula sam iz rue Turbigo u rue Reaumur te došla do jednog malog, ali dovoljno lijepog vrta, Square du Temple gdje nisam mogla odoljeti slikati oca i sina kako ručaju. 


Ispred je Mairie du 3e kod koje sam skrenula u omiljenu mi ulicu u tom arondismanu, rue de Bretagne u kojoj ima mnogo barova i restorana te mala tržnica, Marché des Enfants-Rouges u kojoj ima po dva tri štanda različitih prozvoda, ali je toliko divna da namjeravam ići ručati tamo sljedeći vikend, mali restorančići su zapravo pod šatorima i šarolika je ponuda hrane, od japanske pa do, hajdemo biti realni, francuske. Nadam se da je ukusno kao što i izgleda. 
Kada sam se spustila po rue de Bretagne, uslijedili su mali dućani, uglavnom dizajnerski u kojima, većinom radi gay populacija. Cijene trenutno za moj džep nisu ni za gledanje, a kamoli kakvo šopingiranje! Potražila sam Picassov muzej koji je inače od rujna zatvoren jer se radi na preuređenju i otvoren će biti tek u proljeće 2013. godine (eto mi još razloga da se vratim). Počela je padati kiša, a svejedno sam bila pri kraju obilaska te sam napravila još fotografiju Saint Denys du Saint Sacrement.
To je Crkva koja je bila prva restaurirana nakon francuske revolucije.
Potom mi se javila Kanađanka koju sam upoznala u subotu na večeri u japanskom restoranu i pitala me da se nađemo, pa sam joj rekla da mi se pridruži na brzom ručku/večeri i obilasku pokoje trgovine dok pada kiša.