Svi kipovi slobode u Parizu

Kako obično biva ponedjeljkom na satu francuskog, profesorica nas ispituje kako smo proveli vikend, a Gaby je počela s pričom kako je išla vidjeti Kip slobode u Parizu na što joj se profesorica blesavo nasmijala i ironično upitala zar je išla u New York za vikend ne znajući da takvo što uopće postoji u Parizu.

Nakon što joj je moja pametna Lily objasnila da zaista postoji Kip slobode u u Parizu, jučer smo ga nas dvije odlučile i fotografirati, a ja vam ovdje reći da ne postoji samo jedan, već nekoliko kipova slobode u Parizu!

Prvi i najveći se nalazi na mostu preko Seine, vrlo blizu Eiffelovog tornja, Métro: Javel - André Citroën (10), most se zove Pont de Grenelle, a sam Kipa slobode se nalazi na malenom otočiću  Ile des Cygne. Zanimljivo je to da se kip može vidjeti i s vrha Eiffelovog tornja.

Drugi i manji je Kip slobode u Jardin du Luxembourge, Métro: Odéon (4, 10)

 

Također manji kip u Musée des Arts et Métiers, Métro: Arts et Métiers (3, 11), Réaumur-Sébastopol (3, 4)

Flamme de la Liberté gdje se vidi samo plamen, nalazi se na kraju Pont de l’Alma . Plamen je jednake veličine kao onaj u New York Harbor. Flamme de la Liberté je postao neslužbeni spomenik princezi Diani nakon smrti u tunelu ispod mosta.. Métro: Alma – Marceau (9)

Eiffel tower

Znate kako mnogi govore da je Eiffel samo hrpa željeza, pa i sama sam ovdje napisala da me nije oduševio, možda zapravo zato što svi o njemu pričaju (a da ne pričam da su me nagovarali dva dana da se uopće popnem gore…) 

Uglavnom, to željezo sada namjeravaju pretvoriti u najveće drvo na svijetu! O da. Ništa još nije potvrđeno sa stopostotnom sigurnošću, no mediji pišu. Naime, u lipnju iduće godine trebalo bi  početi postavljanje koje će trajati do siječnja 2013. godine, nekoliko stotina tisuća biljaka će okruniti  Eiffela te se tamo zadržati četiri godine, osim ako i to ne produže, jer sjetimo se samo da je i sami Eiffel trebao biti instalacija u trajanju od dvadeset godina pa je potom postao najveća svjetska atrakcija. 

Što zapravo žele time postići, pa žele prikazati svjetski model ekologije, ekonomije, ljudskosti i kulturnih vrijednosti trećeg milenija. Oni koji su zabrinuti oko Eiffela koji svijetli, mogu odahnuti jer će Eiffel i dalje svijetliti kako svijetli još od 2002. godine.

Podsjećam, Tour Eiffel je najveća građevina u Parizu s najmanje sedam milijuna posjetitelja godišnje što ga čini jednom od najposjećenijih znamenitosti na svijetu.

Što o svemu kažu drugi ?

Turisti nisu oduševljeni tom idejom, a bogme ni sami Francuzi budući da projekt vrijedi 72 milijuna eura koji bi se u ovo doba mogli iskoristiti na neki bolji način.

Treći arondisman

Nakon izlaska u petak i subotu, mislila sam provesti nedjelju gledajući filmove, jedući čokoladu, pijući kavu i grickajući brioche. U prilog svemu ovome išla je i kiša koja je padala cijelo jutro. No, bilo mi je žao potratiti dan na takvo što budući da već dugo ne pisah o arondismanima, treći je na redu, bila sam u njemu prije tri tjedna, ali je već padao mrak pa fotografije nisu bile dobre te sam to odlučila ostaviti za neki drugi put.  

Tako sam se uputila i sišla ne metro stanici Hôtel de ville te hodala do trećeg arondismana po rue du Renard pa stigla do Musée des Arts et Métiers. Prošla sam pored Crve St. Nicolas des champs, te Conservatoire National des Arts et Métiers.

 

U istom arondismanu se nalazi i  Paroisse  st. Elisabeth, katolička Crkva.

Skrenula sam iz rue Turbigo u rue Reaumur te došla do jednog malog, ali dovoljno lijepog vrta, Square du Temple gdje nisam mogla odoljeti slikati oca i sina kako ručaju. 

Ispred je Mairie du 3e kod koje sam skrenula u omiljenu mi ulicu u tom arondismanu, rue de Bretagne u kojoj ima mnogo barova i restorana te mala tržnica, Marché des Enfants-Rouges u kojoj ima po dva tri štanda različitih prozvoda, ali je toliko divna da namjeravam ići ručati tamo sljedeći vikend, mali restorančići su zapravo pod šatorima i šarolika je ponuda hrane, od japanske pa do, hajdemo biti realni, francuske. Nadam se da je ukusno kao što i izgleda. 

Kada sam se spustila po rue de Bretagne, uslijedili su mali dućani, uglavnom dizajnerski u kojima, većinom radi gay populacija. Cijene trenutno za moj džep nisu ni za gledanje, a kamoli kakvo šopingiranje! Potražila sam Picassov muzej koji je inače od rujna zatvoren jer se radi na preuređenju i otvoren će biti tek u proljeće 2013. godine (eto mi još razloga da se vratim). Počela je padati kiša, a svejedno sam bila pri kraju obilaska te sam napravila još fotografiju Saint Denys du Saint Sacrement.

To je Crkva koja je bila prva restaurirana nakon francuske revolucije.

Potom mi se javila Kanađanka koju sam upoznala u subotu na večeri u japanskom restoranu i pitala me da se nađemo, pa sam joj rekla da mi se pridruži na brzom ručku/večeri i obilasku pokoje trgovine dok pada kiša.

Četiri dana u Parizu

Napokon mi je došla prva posjeta. Jako sam se veselila, iako su me prijateljice koje su već imale posjetu uvjeravale da ću na kraju željeti samo jedno: Da ode !

Poslije onog sajma antikviteta požurila sam na aerodrom dočekati Nikolinu,

Došle smo kući da ostavi stvari, ostale na francuskoj večeri za koju su mi doslovno rekli da moram ostati i probati. (ništa specijalno, vjerujte, ali kažu da je to tradicionalni francuski objed ?!).

Pa evo što stignete vidjeti u četiri dana uz vodiča koji živi u Parizu tek tri mjeseca:

Nedjelja večer:

Bastille – oko Bastille se ne pokušavajte “švercati” u metrou 

Les Marais – moje omiljeno mjesto u Parizu, jedva čekam da vam pišem o njemu

Notre Dame – noću sa stražnje strane izgleda jezovito

Ispijanje vina u St. Germain de pres

Ponedjeljak:

Les invalides -  muzej

Tour Eiffel – najskuplji suveniri su oko njega

Arc de triomphe de l’etoile – kad ste u sredini, s jedne strane se vidi Concorde, a s druge La Defense

Champs elysees – već je gotovo sve okičeno za Božić

Utorak:

Notre dame po danu – besplatno se ulazi

Hôtel de ville – trenutno ispred pripremaju klizalište

Pantheon – unutra je Nina ušla besplatno zahvaljujući prijateljici koja studira povijest umjetnosti

Jardin du Luxembourg – s jednog mjesta vidjeti možete Tour Eiffel i Montparnasse

Najstarija ulica u Parisu -  rue Saint-Jacques

Džamija – kolačići su dva eura, kava 2, čaj 1,5 euro, oko 16h gotovo nema mjesta

Jardin des plants – jedva čekam proljeće

Šetnja uz Seinu – lako zalutati po kanalima, a izbjeći glavne mostove

Château de Vincennes – Link na Vincennes

Parc floral de Paris - gigantski natpis Paris koji dolaze svi slikati

Srijeda:

Louvre – Nina ostala unutra šest sati, kaže da nije sve uspjela vidjeti

Muzej Orsay – ostalo na pokušaju samo jer je radio do 18h

Concorde

Champs elysees s druge strane

Četvrtak

Pigalle – sex shopovi

Moulen rouge – po danu nije zanimljivo kao navečer

Montmartre – ne pokušavajte uopće pogedati u oči crnce koji nude išta

Opera – gotovo ju ne prepoznah jer je obljepljena plakatima radi restauracije

Galeries  La fayete –  imale smo priliku popeti se na vrh, ali je na žalost bila magla pa je divan pogled izostao

Pompidou – muzej moderne umjetnosti

Navečer smo pored Pompidoua naručile sireve različitih vrsta, 7 eura, vino 0,75, 17 eura, a kruha dobijete koliko god želite.

O muzejima ću pisati u siječnju, kada ih namjeravam obilaziti jer se bojim francuske zime pa ću je u njima provesti. :-)

Filmovi iz Pariza

Ako se pripremate na put u Pariz, sljedeći filmovi će vam biti i više nego odlična prva pomoć.  Izdvojit ću one koje sam gledala i kojima je radnja najviše smještena u Parizu, odnosno, gdje ga možete vidjeti.

Amelie, film iz 2001. godine, sniman na lokacijama Montmartre. Riječi su suvišne, jer imam osjećaj da sam  jedina koja je došla u Pariz ne pogledavši taj film. Potpuno frenchie.

Paris, je t'aime,  film iz 2006., sniman u nekoliko dijelova Pariza, svaki dio ima svoju priču ispričanu od drugog redatelja, definitivno može poslužiti i kao vodič, koje arondismane posjetiti.

Last tango in Paris, film iz 1972. godine s Marlon Brandom u ulozi, Parižanka i Amerkanac se upuštaju u seksualni odnos, napeto do samoga kraja, pariški ugođaj prisutan.

The dreamers, film iz 2003. godine, nema puno prikaza samog Pariza, ali ako želite doživjeti Pariz s kraja 60-tih kroz odnos troje mladh studenata, uživat ćete, i da se pohvalim, prijateljica mi je vidjela neki dan glumca iz filma (Louis) u Parizu. :-)

Before sunset, film iz 2004. godine o dvoje koji se sreću nakon devet godina tijekom kojih se nisu čuli niti vidjeli, kroz cijeli film se prožima Pariz, romantična drama.

A little romance, film iz 1979. godine o djevojčici Amerikanki, koja s obitelji preseli u Pariz, oni se brinu da se nema s kime družiti, a ona se zaljubljuje u dječaka svojih godina te oni odlaze..Pa, provjerite gdje. 

Forget Paris, film iz 1995. godine, ako ste ikada bili u vezi na daljinu i ako je sve funkcioniralo među vama, osim odluke gdje se konačno nastaniti da oboje budete sretni, svidjet će vam se film.

Everyone says I love you, film iz 1996. godine s liscem Woodyem, ima on nekoliko filmova snimljenih na lokacijama Pariza, ali izdvojila bih ovaj, pred kraj se zapravo vidi Pariz, najviše scena pod mostovima, uz Seinu, noću.

French kiss, film iz 1995. godine, Meg Ryan odlazi po zaručnika u Pariz koji ju je ostavio radi druge, vratiti u svoj zagrljaj, ali ona potom, eto, postaje osvojena french poljupcima. Nije kvalitetan kao neki na ovoj listi, ali ima prikaza Pariza, kao i juga Francuske pa ga radi toga vrijedi pogledati.

2 days in Paris, film iz 2007.godine, o Parižanki i Amerikancu, ako ste ikada bili u ljubavnoj vezi te upoznavali prijatelje svoje polovice, a nepoznat vam jezik, znat ćete kako sam se ja osjećala dok sam bila u identičnoj situaciji. Drago mi je da više nisam. (Jer mi je sada "poznat" :D)

Love in the afternoon, film iz 1957. godine, Pariza gotovo ni od kuda, ali ako želite zaviriti u kuće, svakodnevnicu jedne studentice koja se zaljubljuje u osvajača ženskih srdašaca, ako ste baš u romantičnom raspoloženju te poklonik prelijepe Audrey, neće vam biti lako odoljeti ovom filmu.

Uživajte !

Antikviteti - Marché Vernaison

Žao mi je što ništa nisam napisala već dva tjedna, ali jednostavno nisam stigla, svaki dan sam odlazila u istraživanje nekog kutka Pariza. Prošlu nedjelju sam provela na sajmu antikviteta koji traje od subote do ponedjeljka. 

Da biste tamo došli, trebate ići do zadnje postaje metroa broj 4, Porte de Clignancourt, prvo je obična tržnica gdje možete pronaći puno toga fake (iako sam pronašla torbe od prave kože, no i cijena je bila paprena, 40-70eura). 

 Zatim trebate proći jedan most i voilà, gradić Saint – Ouen, periferija Pariza.

Divno mjesto gdje možete pronaći zaista svašta, možete hodati satima među tom odjećom i starudijama, prevrtati gomile kutija ili zavirivati na police koje su prepune svakojakih sitnica. Samo… Skupo je. Preskupo. Ali tako divno. Imala sam sreće pa je taj dan bio sunčan, no na žalost, bila sam i limitirana s vremenom jer mi je dolazila prijateljica iz Hrvatske u posjetu.

U tom hodanju, prijateljica, koja je išla sa mnom i ja, naišle smo, pa rekla bih, baš u epicentru sajma na jedan bar restoran Chez Louisette u koji doslovno nije bilo moguće ući ! Unutra je bila živa glazba, u 14h, restoran prepun ljudi, starije dobi, starija pjevačica, okičeno kao u najkičastijim neukusnim svatovima, ali svi pjevaju, plešu, piju, mašu rukama, smiju se.. 

Ne, ovo nije moguće, ovo nije Pariz, mislile smo nas dvije. Čovjek, koji je prodavao slike, na bosanskom(čini nam se) nam je rekao da se vratimo oko 15h, kada će biti manja gužva te da je uvijek ovako i tako je posljednje 42 godine. Poslije smo se vratile, popile kavu, jedna je 1,5 euro.  

 Ima i pjevač koji se slikao s nama, dao mi svoj broj, jer kao, restoran se zatvara u 18h, pa tako i sama zabava jenjava, ali se seli u jedan bar blizu ovoga. Pa mi je onda, pokušao gatati iz dlana. I da, pričao je gluposti, da vam odmah kažem :D

Preko puta se nalazi još jedan sajam antikviteta, uglavnom s namještajem kojemu je ove godine dvadeseta obljetnica postojanja. Zove se Marché Dauphine.